O draguljima

Sinoć sam se zatekla u jednoj od onih misli koje se ušunjaju kad sve utihne. Razmišljala sam o ljudima koji su dragocjeni u našem životu. O onima koje ne možeš kupiti nikakvim novcem. Pa sam se pitala – čime ih uopšte uporediti?

I onda mi kroz glavu prođe nešto što sam nedavno pročitala. Postoji jedan mineral, najrjeđi na Zemlji – zove se kyawthuite. Pronađen je u Mijanmaru, i do danas je otkriven samo jedan jedini uzorak. Težak je svega 1,61 karata, a to je 0,3 grama, kao mrva… a opet, čuva se kao blago u Prirodoslovnom muzeju u Los Angelesu.

I sad, ako se neko zapita koliko košta taj minijaturni, a neponovljivi dragulj odgovor je jednostavan, ali pomalo razočaravajući: ne zna se. Nema cijene. Ne zato što je preskup, nego zato što nije na prodaju. Njegova vrijednost je neprocjenjiva. I upravo zbog te rijetkosti i jedinstvenosti, kyawthuite se ne mjeri novcem. On jednostavno – jeste.

I tad mi je sinulo. Eto, to su ti ljudi koje volimo, oni koji unesu svjetlo u naš svijet. Tako rijetki. Tako nezamjenjivi. Toliko dragocjeni, da za njih ne postoji cijena.

Jedina mana? Teško ih je pronaći, baš kao i kyawthuite.