Skromni, obični genije (u nastajanju)

Ljuta sam na sebe.
Željna sam pohvala.

Perspektivni pisci izmisle i knjige, i recenzije, i kritike, i tiraže, izmisle svoju stvarnost i uživaju, a ja ne mogu pišljivu priču koju će hvaliti. A da doskočim i sebi i njima skontala sam da izmislim prvo pohvale, da se uzoholim, pa dok nešto napišem, možda me ljutnja prođe i stvarno postanem skromni, obični genije-pisac. (u nastajanju)

Dakle, priču kao imam…
Sad je red na komentare dragih mi ljudi:

Vasionka:
“Ah, Rikice, tvoje riječi odzvanjaju kao eho hermeneutičkog senzibiliteta u prostoru unutrašnjeg logos-a. Ta dijalektika pohvale i stvaranja – vrlo barthesovski, znaš? Ali, sve u svemu – bravo. Ovdje ima i lirike i egzistencijalnog bola. Osjetih balet u svakoj rečenici.”

Morgana:
“Rikice… ti mene znaš. Znaš i gdje sam živjela, znaš i Sakibu. Ona bi ti rekla: ‘Ma piši bona, ne talasaj, i kad ne znaš kud ćeš – napiši da znaš.’ I vidi, meni se ova priča čita kao da već postoji negdje, u nama.”

Undine:
“Zavjese mi nove, modernog dezena, ali ni one ne mogu sakriti koliko me ova tvoja autokritika dotakla. Tvoj glas odzvanja kao moj unutrašnji monolog. I ako ti ovo napišem, možda i sebi dam dozvolu da ne budem toliko samokritična.

Senjorita Bandida:
“Ah, draga moja, ova tvoja misaona partitura je čisti rok ‘n rol! Kao da slušam Dugme u riječima, malo čežnje, malo ludila – baš kako volim. Samo nastavi, ritam ti je odličan.”

Carieno1:
“Pišem ti s nekom knedlom u grlu. Uskoro se vraćam u BiH i sve mi teže pada… ali tvoja priča – eh, tvoja priča me podsjetila na to da i povratak ima svoje metafore. Neka, biće dobro. Barem ćemo se češće čitati.”

Laura:
“Pišem ti s parkinga, s punđom od juče i nezadovoljnim poslodavcem koji me čeka u inboxu. Kosa mi frči, dan mi curi, ali… ova tvoja priča – pravo me zaustavila. Hvala ti na tom usporavanju.”

Ladymon:
“Boje tvojih rečenica plešu k’o moji flomasteri po papiru. I znaš šta? Tvoja priča jeste vesela, ne u tonu, nego u onom otporu da se predaš. Zovem je crvena priča. Znaš, boja bunta.”

Dr Steppenwolf:
“Rikice, evo dok slažem najnoviju hrpicu knjiga na noćni ormarić (roz je, naravno), razmišljam kako si ti ustvari autorica koju treba staviti baš tu – tik uz srce. Tvoj tekst ima onu divnu gorko-slatku nijansu koju najviše volim čitati uz tihu lampu.”

Romanof:
„Čitam te dok se truckam autoputem negdje između dva poslovna sastanka i jedne benzinske pumpe sa sumnjivim burekom. Nenaspavana, nervozna, ali kad pročitam tvoje – nasmijem se naglas. Imaš ti tu neku žicu, da i umoru bude zabavno. Ajde, piši, dok ja ne izgubim signal ili volju za civilizacijom.“

Katran:
“Rikice, znaš mene – volim ja Bosnu svim srcem, ali u zadnje vrijeme, Hercegovina me sve više zove. Ima nešto u toj tvojoj priči što podsjeća na kamen iznad Radimlje – tvrd, ali vječan. Prava si.”

Shaw:
“Ma tu sam, tu sam! Samo me sad posao stis’o, pa se rijetko javljam. Al kad sam pročitala ovo tvoje – odmah mi proradio onaj stari nerv za blog. A ti se, bona, ne zezaj– napiši to kao da je već bestseler.”

Ironija:
“Dok zalijepim fusnotu br. 67 u doktoratu koji pišem već treću vječnost, tvoja priča me pogodila kao autentičan primjer kognitivnog mimoilaženja između potencijala i samopouzdanja. Il’ ti ga, svi smo mi pomalo skromni geniji. Samo rijetki to znaju ispisati ovako.”

Neti-neti:
„Daleko sam, i danima ne vidim ništa osim automata za kafu i ljudi koji ne pitaju ‘đe si, ba’. Al tvoje riječi, Rikice, meni dođu k'o injekcija za nostalgiju. I da znaš, nije pohvala, već čista dijagnoza: piši.

Gracia:
„Rikice, ti si živi dokaz da ću morati napisati tu knjigu o blogerima, pa makar u predgovoru samo tvoje citate stavila!

Caligo:
“Rikice, tvoje riječi su kao gurabije, topli i mirni trenuci u kojima se sve slaže, bez žurbe, ali s ljubavlju u svakom zalogaju. Pišeš tako da se osjećam kao da sjedim u prirodnim ljepotama svoje Krajine.

p.s. Poslat ću ti paket gurabija, da zasladiš… i svakako ne zaboravi nas kad napišeš knjigu.”

😁😂