Moj prvi radni zadatak na radiju bio je da odradim Pijačni barometar, što je zapravo značilo da dobiješ diktafon u ruke i pravac na gradsku pijacu, da napraviš izvještaj o aktuelnim cijenama voća i povrća i uz malo sreće uhvatiš nekog od kupaca ili prodavaca za tezgama da prokomentarišu ponudu, kvalitet proizvoda i najčešće jadikuju o onom uobičajenom (iz ugla kupaca) kako je sve skupo i kako sve, osim plata i penzija raste.
Čini se jednostavno, zapravo i jeste da ljudi, čim vide mikrofon, ne bježe od tebe na kilometar. I onda, lunjaj po pijaci, …pa k’o fol, kao nešto kupuješ, mjerkaš paradajz, krastavce, lubenice…, a zapravo krišom osmatraš potencijalne “žrtve” koje bi mogle biti raspoložene za kratak razgovor.
Najčešće bi to bile starije žene, penzionerke ili penzioneri koji sami od sebe pričaju dok zagledaju tezge, biraju nešto sa njih, i tu negdje ti se ukaže šansa. Onda stisneš petlju, priđeš, nabaciš najljubazniji mogući kez, šarmiraš koliko god možeš, pa upališ diktafon i pitaš to famozno pitanje😁: -Kako vam se čine cijene danas?
Prolunjaš još malo pijacom, uhvatiš još dvoje-troje, pa se vratiš u redakciju, sav bitan kao da nosiš najaktuelnije vijesti za BBC, a zapravo, nosiš nekoliko izjava o cijenama voća i povrća, a ako se još neko raspriča (a bude i takvih) pa kaže nešto tipa – Ma sve ti je, sinko, poskupilo, ni u Titino vrijeme nije bilo ovako- znaš da si na konju 😁 i da imaš ekstra prilog, smontiran i začinjen sa pismenim uvodom i krajem.
Uz baromater, prvi zadaci su bili i pravljenje raznih anketa za potrebe emisija starijih i iskusnijih kolega, koje su išle na sličan fazon – kao slučajno šetaš gradom, ili parkom, osmatraš okolinu, a u stvari procjenjuješ ko bi šta mogao reći za odredjenu temu. I onda iskočiš pred žrtvu, najljubazniji osmijeh na svijetu, pa: “Izvinite, radimo kratku anketu za lokalni radio…”
Doduše, bilo je i onih koji su jedva čekali da kažu nešto, pa bi takve utefteri, da ih imaš za ne daj Bože, a koje i nije bilo teško naći jer u maloj čaršiji sve se zna, gdje i kad koga naći.
Tako je počelo, a kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se da je radio moja velikaaa ljubav, naročito kad sam sjela u studio za mikrofon “uživo” u vlastitoj emisiji, koja je uz razne sadržaje, nagradne igre i gostovanje poznatih ličnosti koje bi dolazile u naš grad, imala i vrijeme za kontakt program sa slušaocima kad bi telefon zvonio bez prestanka, a ja nevjerovatno uživala u svemu tom.
Kroz naš radio su protutnjale mnoge poznate i manje poznate ličnosti, iz svijeta politike, muzike, kulture i sporta, a ono što mi prvo pada na pamet, bilo je gostovanje g. Nedeljka Opančića, poznatog novinara, dugogodišnjeg popularnog urednika i voditelja na Radioteleviziji BiH. Kada je g. Opančić došao kod nas, i kad smo ušli u studio u kojem sam ja trebala da mu budem domaćin, osjetim ja kako me pravo spucala trema. Primijetio to i g. Nedeljko, koji je inače izrazito nizak, pogotovo ako se poredi sa mojih 176 cm, pa mi kaže: -Šta si se bona uščakla? Nema te čega biti strah. Vidiš da sam ja samo pola čo'eka. 😁
Naravno da sam se nasmijala i da je moja trema, ili bar više od pola nje nestalo.
I tako, bilo je tih smiješnih situacija još mnogo, a o njima možda nekad neki drugi put.
Joj Paja kralj
Daa…nevjerovatno duhovit i zabavan!
Nikad nisam razmišljala kako je vama koji nosite mikrofon. Jedna sam od tih što bježe od mikrofona, dok je moja mama stvorena za toga. Televizija, radio, žena će da priča. Ljubi je kćerka. 🥰
Duša draga 😊, gdje je možemo naći 🤣🥰
Ma, nije bilo toliko strašno, sve se to navikne, postane ti normalno da neki ljudi čim te vide sa diktafonom u rukama prelaze na drugu stranu ulice, e al zato imaš svoje vijerne slušaoce koji jedva čekaju da te vide. Izgubiš na mostu, dobiješ na ćupriji. 😊
Treba imat samopouzdanja pa moć radit takav posao, uskakat ljudima i tražit da nešto govore. Pretpostavljam da je još gore onima koji to rade za televiziju.
Pa, ne znam. U početku jeste bilo pomalo nezgodno, ali ja inače volim kontakt sa ljudima i nije mi sad neki problem napraviti komunikaciju i sa ljudima koje prvi put vidim, tako da mi je sve bilo zabavno.
A TV je nešto drugo. Radio ipak ima neku, nazovimo je, privatnost, jer niko ne vidi šta se dogadja iza mikrofona.
I moju mamu kad bi srela, imala bi materijala za pet emisija. Sve bi ona teme obradila bez da joj postaviš dva pitanja. 😂
Ne brini, imam istu kod kuće🤣 mislim, nije baš tu sa mnom, u mom rodnom je gradu, ali meni i to kuća 😊
Najzajebanija anketa je bila kada sam u Foči, na ulici (bila je to neka 2007., 2008.) pitala da li ima ljudi koji po Foči šetaju slobodno, a da oni znaju da su ti ljudi odgovorni za ratne zločine.
Bilo je nekoliko snimaka gdje tačno vidiš po očima i po stavu da sagovornik razmišlja da li da te namah udari, odgurne, opsuje ili da ipak odgovori.
Zanimljivo, niko nije odmahnuo rukom ili ćutke pobjegao. Svi su, valjda iz inata i bijesa, glasno i ljutito odgovarali, a pojedini su počeli i da ideološki raspredaju. Od nekih dvadesetak muškaraca, bio je jedan stariji, jedan srednjih godina i jedan mlađi koji su dali iznenađujuće civilizovane i empatične (spram žrtava) odgovore. Taj najstariji glasno i jasno (da ga cijela čaršija čuje), ovaj srednjih godina ispotiha, a najmlađi mirnim i ljubopitljivim tonom, kao da je dugo čekao da ga ko to upita baš tu, u njegovom rodnom gradu.
Ogromna digresija, a ustvari sam željela reći kako me je osvježio ovaj romantizirani post o izazovima novinarskog posla😊
Hrabra si ti, znaš to?
Interesantne reakcije, baš.
A jeste malčice romantiziran, priznajem. Možda zato što svakom dragom sjećanju, možda i nesvjesno, nadodajemo malo više boje.
Mada, bilo je divno biti dio naše ekipe. Nezaboravno.😊
Pa jesam, tako mi grah bio pao. Što se treba odraditi – treba, i to je to.
Što se reakcija tiče… postoje li neke vrste prelijepog rijetkog cvijeća uz koje posebno snažno buja (okorjeli) korov? Opisala bih to tako. Neopisivo snažno izražene krajnosti…
Lijepa sjećanja s vremenom postaju još ljepša. Mislim da to baš i nije do iskrivljavanja/dodavanja. Mislim da svi utisci traže vrijeme da se iščiste od viškova i pronađu svoje pravo mjesto u nama. Kada sjedne tada izlazi u lakoj i prozračnoj formi.
Da, vidim, osjetim da je bilo veoma živahno, udobno i zanimljivo za tebe♥️ Životna faza u kojoj si puno otkrivala i naučila i o sebi i o društvu i o dinamici odnosa. I, naravno, onda i meni, kao čitaocu, bude drago🥰
Lijepo si ovo opisala sa krajnostima…i istinito.
Da, bilo je baš po mojoj mjeri. Dobro si to prepoznala čitaoče i onog izmedju redova 🥰
Joj Rikice kako si ovo lijepo napisala, dobila sam zelju da pijemo kafu i da slusam sve dogodovstine. 🙂 Nasmija me taj Opancic nisam nikad cula prije za taj izraz 😀
Svidja mi se tvoje samopouzdanje i odvaznost za te zadatke.
Ovo je sve tvoja zasluga. Sama si tražila da pišem. 😊
Ko zna, možda se nekad desi i ta kafa..bilo bi lijepo baš.
A i meni se svidjela tvoja teorija o suncokretima sa stavom. 🤣🥰
Hvala 🙂
Bi bilo fora jedna blogerska kafica 🙂
a tako je to, kamo srece da radi i u dr kombinacijama..
Nikad ne reci nikad, mislim, za kaficu 🙂