Na kafi bez kafe

„Prelijepo vam je ovdje, ni trunke negativne energije“, rekla je čim je stigla i duboko udahnula čisti zrak na našoj terasi.

Onda je ispričala kako je, već drugi put kad se zatekla u Rimu, na samom ulazu u Koloseum osjetila strašno prisustvo smrti. Teška, sablasna energija, rekla je. Za razliku od brojnih turista koji bez razmišljanja ulaze u ovu rimsku atrakciju, nekadašnje poprište krvavih borbi i okrutne zabave, ona se jednostavno okrenula i otišla.

„Dobro je“, rekla je, „osjećam da ovdje nema mrtvih. Niti negativne energije“

Nasmijala sam se, jer bih se mogla zakleti da je ona ta koja je donijela svu tu pozitivnu energiju.

Potom je na sto spustila mali suvenir, umotan u celofan, znak da je mislila na mene tokom nedavnog krstarenja, čija je jedna od destinacija bila Palma de Mallorca, otok koji pripada Španiji. Bio je to minijaturni prikaz čuvene katedrale La Seu, gotičkog bisera Palme.

Kako ponekad znam biti jezička cjepidlaka, posebno kad se borim za bosanski jezik, na kojeg sam, priznajem, slaba, kad sam malu repliku izvadila iz celofana, nisam mogla a da ne pomislim: nije fer da suveniri iz drugih zemalja dolaze s originalnim natpisima na jeziku zemlje iz koje potiču, a naši su često na engleskom.

Morala sam to nekome izgovoriti, a ona je bila savršena osoba za to.

Profesorica bosanskog jezika koja je mom sinu predavala u srednjoj školi. Tad smo se upoznale, a prijateljstvo je kasnije preraslo u virtualno, da bismo jučer popodne, napokon, sjedile zajedno na mojoj terasi u ugodnom razgovoru.

Zamišljeno je klimnula glavom u znak slaganja s mojom jezičkom jadikovkom. No, nismo znale šta se može uraditi po tom pitanju. Zato smo nastavile da pričamo o temama koje su se same otvarale: o jeziku, o putovanjima, o životu, o mom sinu kojeg je ona s ljubavlju zvala „našim“ i o njenoj djeci, uspješnim mladim ljudima.

Usput, govorila je i o svojim bivšim i sadašnjim učenicima, s istom toplinom u glasu, uz ono „moj“ ispred svakog imena. Tako sam saznala da je njen Harun postao uspješan filmaš, da se njena Hana lijepo udala i dobila djevojčicu, i da je Adnan upisao master studije u Turskoj. Sve to izgovarala je s ponosom i nježnošću, baš kao da govori o vlastitoj djeci.

Nekoliko puta je pritom posegnula za kutijom cigareta, govoreći: „Još samo ova, pa idem.“ A meni je bilo drago svaki put kad bi to izgovorila, jer je to značilo da će ostati još malo.

I uz sve to, profesorica je pila samo običnu vodu, iako je došla na kafu.

Tako je to kod nas Bosanaca, kafa se ponekad pije i srcem s ljudima velikog srca