Arizonske rupe i kozje uši

Jedan prijatelj iz svijeta sedme sile, sticajem okolnosti našao se u sudu Arizone, pa priča kako je svojim očima vidio scenu kao iz američkih filmova: zatvorenika sa lancima okovanim rukama i nogama. Kaže, zvecka li zvecka na sve strane dok su ga vodili hodnikom. Zvučna ilustracija pravde, reklo bi se.

Još priča kako je u arizonskom zatvoru, obavezna fizička aktivnost za zatvorenike i to dva puta dnevno, a s obzirom na pustinjski teren, nemaju ništa drugo da rade, osim da prijepodne kopaju rupe u pustinji, a poslijepodne iste te rupe zatrpavaju. Motivirajuće, nema šta 😁

Podsjeti me to, iz nekog razloga, na onu narodnu bajku “U cara Trojana kozje uši” u kojoj je car, da bi sakrio od naroda da ima kozje uši, mahom svim berberima koji su ga šišali i vidjeli to, odsijecao glave da ne bi procurila ta tajna. A onda jednog dana desi se da je odlučio jednom mladom berberinu poštedjeti život, pod uslovom da nikome ne smije reći šta je vidio. Berberin je držao tajnu koliko je mogao, ali mu je postalo toliko teško da je skoro poludio. Jednog dana mu je neki mudrac savjetovao da ode u polje, iskopa rupu, uvuče se i šapne u rupu ono što ga muči i zatrpa je. Berberin je to i uradio. Šapnuo je u rupu: „U cara Trojana kozje uši!“ i zatrpao je. Ali, tu nije kraj. Na tom mjestu kasnije je nikla trska, i kad je vjetar počeo puhati kroz nju, trska je šaptala carsku tajnu svima koji su prolazili: „U cara Trojana kozje uši… u cara Trojana kozje uši…“

Helem, kako kaže jedna stara izreka: Zaklela se Zemlja nebu da će sve tajne biti otkrivene.

Slično je i sa nama, ma koliko ponekad htjeli nešto sakriti, ili se možda predstaviti onakvima kakvi nismo, kad-tad sve se sazna, a naša djela otkriju ono što zaista jesmo. Riječi mogu zavarati, maske mogu trajati neko vrijeme, ali ono što činimo, ono što iz nas šapće kad mislimo da niko ne sluša, to nas izdaje, a ponekad baš to i oslobađa, ako je za utjehu.