Kao na facebooku

Otkako se ja k’o fol bavim pisanjem priča, svuda oko sebe vidim samo priče. Tako se u mojoj glavi, gdje god sam i šta god da radim, stalno simultano otvaraju novi Word dokumenti kojima ne stižem dati naslove, pa ih bilježim samo po ključnim riječima: daska za peglanje u trolejbusu – naslonjač za leđa, mačak Hans u ljuljašci na terasi – moć pozicije, anegdota sa promocije knjige – promotor nije pročitao knjigu, nova (treća) saksija aloja vere – poklon od prijatelja (šifra: pretplaćena na aloje), tenisice iz Bangkoka, kupljene u Njemačkoj bijele, broj četrdeset završile u Sarajevu..

Ponekad pomislim da ne živim da živim, nego živim da pišem ono što živim. Onda skontam da sam k’o ovi neki sa Facebooka, što ne vjeruju da se nešto desilo, a da nije uslikano i postovano. Samo što moje Word dokumente u glavi niko ne može lajkovat. 🤣

rikica
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

13 komentara

  1. Ja mislim da je to sastavni dio stvaralačkog procesa.

    Moj brat, koji se pomalo bavi komponiranjem muzike, zna dok vozi sam sebe nazvati da bi ostavio glasovnu poruku s melodijom koju ne želi da zaboravi. Tako i ti sa Word dokumentima. 😊

  2. Nešto sam razmišljala neki dan… Od 24 sata dnevno (radni dan), dvije su radnje koje radim najduže – pisanje (oko 10 sati) i spavanje (oko osam sati)🤣

    Pojačale su se snage pripovjedača na Bloggeru♥️. Tu si ti, Izmaglica (haze) se vratila. Ali, heh, Selina je otišla, a i sjajni Gost227 rijetko piše.
    Treba nam još stalnih, entuzijastičnih pripovjedača…

Komentariši