Sa promocije knjige Deseta vrata pakla

Na poziv drage prijateljice, sinoć sam prisustvovala promociji romana Deseta vrata pakla, autora Rezaka Hukanovića – pisca, pjesnika i publiciste, Prijedorčanina koji je preživio logore Omarska i Manjača. Knjiga je doživjela već ranije nekoliko izdanja, a zapravo je biografsko svjedočanstvo, bolna i istinita ispovijest o danima provedenim u logoru.

Već na samom početku promocije, dočekao nas je trenutak koji nas je sve zaledio. Učesnicima su podijeljene bijele trake da ih zavežu oko ruke. Niko nije govorio, a svi smo znali šta to znači. Bože dragi, kako strašan osjećaj. U tom tihom, simboličnom činu, kroz stisak trake na koži, prostrujala je jeza. Pitam se samo kako je tek bilo Prijedorčanima 1992. godine, kada su to morali učiniti stvarno, ne na promociji, ne simbolično, već kao znak za odstrel. Bijela traka, kao bijela meta.

U svom obraćanju, gospodin Rezak govorio je i o pokušajima ekranizacije knjige, koja je ranije bila planirana uz podršku jedne norveške institucije, gdje je i sam bio upućen nakon što je „odslužio kaznu“ u logoru. Ispričao je kako je još tada, kad se o filmu ozbiljno razmišljalo, njegov prijatelj i cijenjeni pjesnik i scenarista, rahmetli Abdulah Sidran, trebao pisati scenarij. Ali sudbina je imala druge planove – korona je teško pogodila Sidrana, koji se jedva oporavio, i projekat je ostao nerealizovan.

Rezak je podijelio s nama i bolan detalj koji mnogo govori. Kada je predstavnik norveške institucije pročitao roman, obratio se Sidranu i upitao: “Može li se nešto ublažiti u tom scenariju? Neke scene, neka svjedočanstva..Možda da se ne prikaže sve tako sirovo, tako teško?

Sidran mu je na to odgovorio, kako je samo on znao, jasno, britko, bez kompromisa:

“Nemate vi para za koje bi se to moglo!”