Jučer sjedim u čekaonici kod zubara čekajući svoj red za popravku zuba. Za osmijeh od milion dolara, rekoh samoj sebi u mislima, u šali.
Pored mene sjeda simpatičan, crnokos momčić, petnaestak godina, možda i manje. Uhvatim nekoliko puta njegov pogled na sebi.
Vidim ja da bi on da proćaskamo dok čekamo. Nasmiješim mu se, nekako osjećam da mu treba to. Ionako je moj zubar spor kao puž. Već je dobro probijen naručeni termin, a pacijent koji je ušao prije mene, nikako da izadje iz ordinacije.
Nasmiješi se i on meni. Pretpostavljam, sad će mi reći nešto o svom zubu koji ga je doveo ovdje, ali on krenu da mi priča kako radi još od svoje dvanaeste, kako skuplja staro željezo, limenke … uporedo ide u metalsku školu, ima dobrog razrednika koji mu je opravdao preko stotinu izostanaka, kako….
Ne pominje roditelje, niti bilo koga starijeg, svog, kao da je sam na svijetu, a meni nezgodno da ga pitam o tome, jer ne znam šta se krije iza svega. Bojim se da ga ne povrijedim. Skrenem onda priču na neku bezbjedniju temu.
Pitam ga o školi, šta voli, šta ne voli, čita li šta…
“Zadnja lektira – neki princ. Mali princ. Samo par strana. Dalje nisam shvatio. Ja sam glupo dijete”, kaže.
“A knjigu nisam ni vratio. Valjda sam je ukrao.” Pogleda me stidljivo.
Osjećam se skroz zatečeno.
Malo zastanem pa mu kažem:”Nijedno dijete nije glupo”, i gotovo instinktivno pružim ruku prema njegovoj kratko podšišanoj, crnoj kosi.
“U pravu ste”, kaže, “kad me je babo vodio psihologu, rekao je da ja mogu sve što hoću, samo treba da se potrudim.”
“Eto, vidiš da nisi glup”, nasmiješim mu se, a u meni nešto tužno.
Ali on se sad smiješi. Priča mi kako mu se slomio zub, kako se nada da će mu ga zubar moći spasiti sa nekom navlakom…
A mene onda kopka onaj Mali princ kojeg on nije shvatio jer baš u toj knjizi ima sve ono što djeca osjećaju, a rijetko uspiju reći – tugu koja se ne vidi i ljubav koja traži pažnju.
Onda smo se ušutjeli oboje, svako sa svojim mislima.
Po mom izlasku iz ordinacije, bio je njegov red, ali prije nego što je zakoračio, pogledao me krupnim crnim očima i brzinski rekao: “Vidimo se.”
I ja sam klimnula glavom, kao da smo upravo sklopili neki važan dogovor.
Možda i jesmo.
nadam se da cete se opet sresti i da ce ti reci da je procitao Malog princa ✨
Nikad se ne zna, osim što se zna da svijet ponekad može biti tako mali pa se i sretnemo. 😊
I ja se nadam da će doći do ponovnog susreta. 🤞🥰
Mejbi..🥰
Divna crtica♥️
Vidjeli se ponovo, ne vidjeli se, ostaćeš mu negdje u kutku sjećanja, kao i on tebi.
Za neku je djecu najteže životno doba odrastanje, ja sam jedna od njih. Drugima je to neshvatljivo.
Hvala ti🥰
Susret je stvarno bio poseban, zato sam ga za svaki slučaj i zapisala.
Žao mi je što si i ti prolazila tim težim putem, ali vjerujem da te, sa druge strane, to očeličilo i bolje pripremilo za odraslost. tako da …sve je ravnoteža neka… ❤
Lijepo da si bila njegov sagovornik i kako imas supsjecanja za njega i da si mu rekla to da ni jedno dijete nije glupo.
Malog princa koliko znam malo koje dijete shvati. Znam da je meni bila ful dosadna knjiga. Mislim da smo je čak čitali u osnovnoj. Tek kad narasteš, shvatiš o čemu piše.
Svako bi to uradio na mom mjestu moja Laura..
Oko Malog princa kod nekih ljudi postoje nedoumice, da li je knjiga za djecu ili odrasle iako je napisana za djecu.
Po mom mišljenju, knjiga jeste “poteška” za razumjeti u potpunosti njenu dubinu, ali djeca, kroz bajkovite scene, intuitivno osjećaju toplinu priče, prepoznaju vrijednost prijateljstva, nježnosti i tuge, dok odrasli s godinama otkrivaju skrivene poruke i dublja životna značenja koja su nekada nesvjesno preskočili.
Dogovor duša🙂
Da, baš tako nekako. 🥰