Dva su “cvijeta” u bostanu rasla

Moj dedo, rahmet njegovoj plemenitoj bosanskoj duši, ostavio zemlju svojoj djeci, a djeca njegova, djeci svojoj. Među unučadima i ja pa mi nije bilo mrsko, na nagovor moje rahmetli svekrve, odnosno nane kako su je svi zvali pa tako i ja, prije nekih desetak godina, iz njene bašte u Starom Gradu ponijeti jedan mladi orah, da život nastavi na dijelu imanja moga rahmetli dede u mom rodnom gradu.

U naninoj bašti, uz orah, bila je i jedna mlada trešnjica, pa je sve ličilo na onu narodnu lirsku pjesmu u kojoj su dva cvijeta u bostanu rasla — plavi zumbul i zelena kada — pa jedno ode u Doljane, a drugo osta u bostanu da čezne za onim što ode. Čezne i od ljubavi vehne.

E, tako i moj orah iz nanine bašte ode u moj rodni grad, a mala trešnja osta tamo gdje je nikla. I tu se svaka sličnost s pjesmom završava, jer ovo dvoje nastaviše da žive, kao da se nikad ni u putu sreli nisu. Orah je pustio korijen tamo gdje sam ja pustila svoj život — u dedinoj zemlji, pod istim nebom pod kojim sam i ja odrasla.

Trešnja je ostala u naninoj bašti. Sa svakim proljećem obehara, a kad dođe rodna godina, okiti se crvenim, sočnim plodovima.

Valjda drveće zna ono što ljudi često zaborave — da se ljubav ne mora uvijek završiti tugom. I da rastanci ne znače kraj života, nego početak novog kruga.

I nekako mi drago da su oboje živi. Da svako na svom mjestu pravi hlad i daje plod. Nisu ostali zajedno, ali nisu ni umrli od čežnje. Možda zato što su, iako razdvojeni, ostali dio moje priče.

https://postimg.cc/D4ncZGxQ

p.s. Trešnju nismo poveli u rodni grad, pa je nismo mogli ni slikati 😊