Kad mi Vasionka postavi izazov: Tamo gdje je nikla trava

Zrak je mirisao na rosnu zemlju. Zvuci snažnih zamaha kose gubili su se u svježini zore, a prvi sunčevi zraci zavlačili svoje prste među otkose mlade trave. Mladić od nekih dvadesetak godina povremeno je zastajao, brisao sitne kapljice znoja s čela i osvrtao se oko sebe. U desnoj ruci čvrsto je držao kosu, još vlažnu od rose, a njegova figura na proplanku djelovala je gotovo nestvarno, kao da je iznikla iz same zemlje.

Kapljice rose na visokoj travi blistale su poput sitnih dragulja, a miris pokošenog bilja širio se zrakom i stapao sa svježinom jutra. Mladić ponovo podiže kosu i zamahnu punom snagom. U tom trenutku pred njim se pojavi prizor zbog kojeg mu lice preblijedi, a iz grla mu se ote krik.

Pred njegovim nogama ležalo je lane. Disalo je ubrzano. Krzno mu je bilo vlažno od rose i sada već od krvi.

Oštra kosa je presjekla dvije nježne nogice. Mali, vlažni papci ostali su u travi.

Oči laneta bile su širom otvorene, prepune straha i bola. Mladić zadrhta, koraknu unazad, ali nešto ga zadrža.

Sagnuo se polako, kao da mu je i pokret mogao dodatno nauditi.
„Bože…“ prošapta.
„Nisam te vidio. Nisi se ni pomaklo…“

Srce mu je udaralo u sljepočnicama. Prstima je nežno dodirnuo lanetovu glavu. Topla. Živa.

Zrak oko njih bio je težak od mirisa pokošenog bilja i krvi. Jutro je gubilo svoju nevinost.

Kroz glavu su mu prošli djedovi savjeti, o tome kako priroda zna, kako trava krije i ono što ne vidiš, pa trebaš i nju moliti za dopuštenje prije nego zamahneš.

Ali ko još danas sluša šapat trave?

Mladić baci kosu, podiže ranjeno lane i potrča niz proplanak. U naručju mu je drhtalo, ali bilo je živo. I dok mu se krv lijepila za prsa, osjećao je kako mu u tom mekanom biću pulsira život što se bori.

Kod kuće ga je smjestio u štalu i drhtavim rukama očistio rane. Nije znao kako, ali rana nije krvarila kao što je mislio da hoće.

A onda su počeli da se nižu dani. Hranio ga je mlijekom, previjao mu rane, pričao mu tiho kao djetetu. I lanetu, čudom, pođe nabolje.

Kada je malo poraslo, nije moglo hodati kao ostala lanad. Bilo je bez prednjih kopita, pa je povremeno posrtalo i otežano koračalo, ali se nije predavalo. Svaki njegov korak bio je borba i dokaz upornosti i upravo ta upornost učinila ga je posebnim. Mladić mu dade ime Bljesko, po nečemu što se dogodi u treptaju, ali ostane zauvijek. Bljesko nije mogao otići u šumu, sam i nezaštićen bez majke, tamo gdje vreba opasnost kojoj sa svojim nogama bez kopita nije mogao umaći. Ostao je zajedno sa mladićem, na njegovom imanju, u štali, a dvorište posta njegov cijeli svijet.

Prošlo je tako jedno ljeto, pa zima. U proljeće, trava je ponovo izrasla, zemlja omekšala, cvjetovi otvorili dlanove prema suncu.

I baš tog proljeća, mladić se oženio djevojkom iz susjednog sela. Imala je oči boje kestena, zaljubljeno gledala u svog muža, smijala se poput djevojčice. Na maloj svadbi u dvorištu njegove kuće, prisustvovao je i Bljesko, doduše malo odvojen od gostiju, u uglu dvorišta uživajući u slatkoj, svježoj travi koju je mladić za njega pripremio.

Idućeg proljeća, rodi im se dijete, zdrav sinčić, rumenih obraščića sa osmijehom koji je sasvim ličio na majčin. Dijete je raslo okruženo ljubavlju roditelja. Otac ga je često izvodio u dvorište, u kojem je često bio i Bljesko kojem je dijete prilazilo bez straha, a on, već mladi jelen, gledao ga toplo svojim krupnim očima i spuštao svoju mekanu njušku na djetetovu kosu.

Ali, sreća nikada ne dolazi bez bar jedne sjenke.

Jedne zime, dijete se teško razboljelo. Ljekari koji su dolazili iz grada nisu znali šta mu je. Mršavilo je, gasilo se. Majka je bdjela, otac je šutio. Kuća se ispunila strahom. I Bljesko je osjetio da se nešto događa, pa je u štali često ostajalo netaknuto sijeno koje je dječakov otac stavljao pred njega.

Jedne noći dok je dijete ležalo u groznici, zatvorenih očiju, a žena šaptala molitve, otac je od iznemoglosti zadrijemao i naglo pao u san.

U snu mu dođe Bljesko… Ogroman, sjajan, s rogovima koji su ličili na golemo stablo. Gledao ga je kao otac što gleda sina, i progovorio:

„Tamo gdje si me davno povrijedio, na mjestu gdje su ostali moji papci, nikla je trava. Hrani se tvojim kajanjem, ali i ljubavlju kojom si me vratio u život. Od nje napravi odvar. Dijete će ozdraviti.”

Otac se probudio u suzama. S prvim zrakam zore, uzeo je vreću i krenuo prema proplanku. Travu je pronašao tamo gdje mu je jelen pokazao u snu. Bila je neobična, visoka, svjetlucava. Mirisala je na djetinjstvo i molitve.

Skuhao je odvar. Kašiku po kašiku davao sinu. Čekali su. Šutjeli. Molili Boga.

I pred samo veče, dječije oči su se otvorile.

„Babo,“ prošapta dijete, „sanjao sam Bljeska. Rekao mi je da si dobar čovjek i da više ne plačeš.“

I zaista, od tog jutra djetetu poče da bude bolje. Groznica je iščezla, počelo je da bolje jede, a rumenilo se vratilo na njegove obraze. Oči su mu ponovo zasjale, bistre i pune života. Kućom je ponovo odzvanjao majčin veseli smijeh, a očevo srce ispunjavala je radost.

I Bljesko je osjetio promjenu. Od sijena koje bi otac ostavljao pred njega nije ostajala ni slamčica. Prošla je godina, a dijete je potpuno ozdravilo, postavši veselo i znatiželjno, poput cvijeta što se rađa pred proljetnim suncem.

Godinama poslije, Bljesko je spokojno živio u njihovoj štali. Bio je veliki jelen, snažnih rogova i blagih očiju. Iako bez prednjih kopita, koračao je pažljivo po dvorištu, naučen na čovjeka, ali sa srcem šume.

Djeca iz sela dolazila su da ga maze, a on je puštao da mu stavljaju cvijeće među rogove. Sin je rastao uz njega, igrao se oko njegove štale i često mu šaptao u uho svoje dječije tajne.

A otac je, svake godine, na isti dan kad je dječak ozdravio, tiho odlazio na proplanak, na mjesto gdje je jednom jedno nevino stvorenje ranio, a potom ljubavlju iscijelio.

Nije više nosio kosu.

Samo bi sjeo pored mjesta gdje je bila nikla ona jedna, neobična, visoka, svjetlucava biljka. Spustio bi potom dlan na zemlju. Nekad bi tiho pričao, a nekad šutio satima.

Za Bljeska.

Za ono što je izniklo iz boli, a pretvorilo se u radost.

Za život koji uči kako da ispravimo i zagrlimo.

KRAJ

Napomena:

Ova bajka je inspirisana stvarnim događajem. U jednoj veterinarskoj ambulanti, gdje smo vodili mačka mog sina, vidjela sam lane u malom kavezu, bez papaka. Veterinarka nam je tada ispričala da ga je donio čovjek koji ga je, sasvim slučajno, kosom teško povrijedio. Njegov čin pokajanja, brige i ljubavi bio je snažniji od nesreće.

Iz tog prizora, iz te emocije, rodila se bajka – Tamo gdje je nikla trava