Jučer u mom komšiluku svadba.
Džaba novi rat na pomolu, džaba što svijet broji posljednje atome razuma, džaba što se šuška o nuklearnoj katastrofi i trećem svjetskom. Džaba i to što je porcija ćevapa na čaršiji bezobrazno skočila na četrnaest maraka, a ljudi s Čobanije, usred Sarajeva kupuju flaširanu vodu jer je u česmama više hlora nego kisika.
Džaba sve, kad kod Bošnje svira harmonika, sve u šesn'est.
Jer nek’ se zna kad se udaje ćerka.
Sunce ucvarilo. Asfalt mek k'o rahat-lokum, topi se pod sandalama rodbine iz dijaspore. Suncobrani po avliji. Ispod njih prelamaju se puni stolovi.
Orkestar udario po Halidu Bešliću. Gosti se hlade pićem, a goste ičem. Mladenci nasmijani kao s naslovnice retro časopisa iz ’89. Djeca trče za balonima. Tetke i strine razvlače priče k'o jufku za pitu. Roštilj dimi, leđa se lijepe za plastične stolice, ali niko ne mari.
I dok pjesma raste, puca se. Rafalno.
Kao da nije dosta što se puca po svijetu, pa hajde i ovdje, iz čiste navike.
Svatovi se već pakuju. Automobili upaljeni, sirene urlaju.
Mlada je ušla u kuću. Nikako da izađe.
Mala pauza. Ljudi nestrpljivo gledaju prema ulazu.
Tad, trenutak prije nego je mlada izašla iz kuće, neko s onu stranu dvorišne ograde glasno viknu:
“Mlada se predomislila!”
Zaori se smijeh. Kolona kreće. Sirene paraju nebo.
Pogledam u telefon na tren. Iskoči odnekud vijest: Iran uzvraća… lansirao je rakete na ciljeve diljem Izraela…odjekuju sirene..
Ja zbog rata ne volim pucanje u bilo koju svrhu, uključujući balkanske svadbe.
Vala, ni ja.
S ratovima ili bez ratova, ne volim to pucanje na svadbama
Isto.
Jako dobro opisano, s nekom dozom išćekivanja ambisa. Posebno me zaintrigiralo jeli ova godina retro magazina namjerno izabrana.
Hvala Laura.
Ne, nije namjerno, samo je trebala simbolizirati neka prošla vremena koja nam uvijek izgledaju nekako sretnija, mirnija..
Ali, sad kad je pogledam, stvarno bi se mogla uklopiti i biti simbolična.