Danas, kad vidim kako internet mladima nudi sve na izvol’te, od gotovih mudrih misli, prežvakanih filozofija, do life coach savjeta koji iskaču iz frižidera, samo se nasmijem i sjetim se nas… one generacije koja je mudrost tražila po prašnjavim policama, u knjigama što mirišu na vlagu i tuđe prste, i to sve bez opcije „copy-paste“.
Mi nismo guglali. Mi smo naprosto kopali.
Otvarali knjige, čitali satima, i kad bismo naišli na rečenicu koja miriše na mudrost, prepisivali je sve pazeći na zarez, da se ne izgubi dubina.
Omg, omg… koliko sam ja toga podvlačila! Crtala, kružila, zapisivala, stavljala uskličnike na marginama.
Sve neka mudrost, dubina, motivacija…
Nekad ne bih stala na jednoj rečenici. Krenem kao: evo samo ovaj dio… pa još ovaj… pa još ovaj. Sve ljepši od ljepšeg, mudriji od mudrijeg… i na kraju prepišem pola poglavlja.
E, onda jednom neizbježno naiđem na onu čuvenu rečenicu Meše Selimovića:
„Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.“
A mi se zaklinjali u njegovu filozofiju. Ko je pročitao Derviša i Tvrđavu, u tim našim mladim godinama, haman je preko noći u našim očima postao prof dr mr i šta ti ja znam.
Prepisala ja to, šta ću. Podebljala. Mudro je. Odraslo. Gorko, ali istinito.
I tako, prolazilo vrijeme, a meni kako naumpadne ta rečenica brojim koliko imam do četrdeset.
I šta se desilo kad sam ušla u četrdesete?
Jedno veliko ništa.
Ništa od predskazanja! Nema ružnog doba. Niti su mi želje nestale. Niti sam prestala vjerovati da ih mogu ostvariti.
Ima tu i već neka listica ispunjenih u tom “miniranom” periodu od četrdesete, a i onih za koje se nadam (s razlogom) da će se aBd ispuniti.
Naravoučenije:
Meša je ovim citatom ubijao u pojam generacije i generacije, a nije morao.
Ili je možda imao loš dan kad je napisao ovu rečenicu.
Ništa „ružno doba“, ništa „prekasno za snove”
Hej Bgm Rikice podvlačimo i mi sad, i zapisujemo u notese 😭
Ne sumnjam za tebe i slične tebi. I hvala Bogu da vas ima još u masi onih koji teže instant znanju.
Samo, htjela sam da kažem da ne treba svemu slijepo vjerovati samo zato što je došlo od imena koje je renomirano. A uz to i da je iskustvo ponekad najbolji učitelj. 🙂
Ti si optimista a Meša je bio pesimista, drago mi je baš što su želje ostale iste i što ih planiraš sebi ispuniti.
Mojoj mami je u 40tim bilo najljepse, sad je usla u 50te drzim fige za jos ljepse. Napokon ima poveliku grupu društva gdje vidim da su pre predobre žene, ne oslanja se ni na kog puno, a sve oko sebe voli. Manifestujem to isto za sebe 🤓
Pa da, jesam optimista.
I Meša jeste bio pesimista, ali smo mi nekako u tim godinama uzimali za mjeru stvari ono što on kaže…jer…on je Meša Selimović.
Drago mi je za tvoju mamu. I vjerujem da će joj biti još ljepše, jer, kako kažeš u sebi ima ljubav, a kad imaš ljubav, imaš nešto najljepše..i sve je automatski ljepše.
A već vidim da si i ti ista svoja mama.
I, da.. želim ti da ti se ispunjavaju sve želje 🥰
Najbolje doba.
Možda je to mogao reći tipa za 50te ili 60 te
Ma vala Laura, ne znam šta bih ti rekla. Kol'ko god da je bio pesimističan, stvarno je pretjerao kad je rekao ovo za četrdesete…
Pa mislim da je i on sam imao čak 55 kad je napisao ovaj roman koji se smatra najboljim pa ne znam šta mu je falilo tim godinama kad ga je u njima bio u stanju napisati, al hajd, on je znao svoje…
Ne znam ali po meni je drugacije kad je mudra misao uklopljena u cjelinu nego kad je izolovana, kao citat. Npr knjiga lovac na zmajeve mi je bila dobra, ali najbolja misao koju sam kroz knjigu mogla dublje osvjestiti je dio kad objasnjava da kad nesto zelis treba znati cekati da stvari sazriju kao sto je on cekao onu jabuku. To Instant kako brzo dodje, tako brzo i prodje. Sto se tice 40tih, drago mi je da sve cesce cujem tako slicno bas u zadnje vrijeme mam oko sebe finih primjera toliko pozitivno pricaju o 40 da su mi razbile taj stereotip koji mi je isto Mesa jos kao djetetu usadio.
Da, odlično si to rekla vangelis. Problem je bio i u tom stereotipnom, pa mogu slobodno reći nametnutom mišljenju kroz interpretaciju romana Derviš i smrt kao obavezne lektire, koje se uglavnom svodilo na ono šta je autor htio reći, a ne šta je učenik osjetio, pa se s vremenom ta rečenica – „Četrdeset mi je godina, ružno doba…“ počela doživljavati kao neka životna konstanta, gotovo dijagnoza. Ugravirana mudrost. Bez prava na prigovor.
Krenuh da napišem da je to vrijedilo, i još vrijedi, za senzibilitete poput Meše, ali ne i za senzibilitete poput nas (Rikica i ja), pa vidjeh da je Undine to već potanko obrazložila🤗
5+
Jupi za mamu!😇
💜
Naravno da je tako.
I moje zapažanje se odnosilo prvenstveno na način na koji smo taj roman doživljavali kao tinejdžeri, a čemu je izmedju ostalog doprinio i način interpretacije kroz školska tumačenja i očekivanja, što je dovelo do stereotipa, kako je to vangelis dobro rekla.
Iako volim MS, imao je i on svojih nebuloza, kao i većina drugih pisaca. A mislim i da se znatno promijenio pristup starenju.
Meni je kod njega ostalo zbunjujujuće to što Derviša počinje citatom iz Kur ana odnosno kombinacijom nekoliko sura, pri čemu na kraju to sasvim podredjuje radnji romana. Mislim na ono kad kaže da je svaki čovjek na gubitku, izostvaljajući ključni dio sure- “osim onih koji vjeruju i čine dobra djela, i preporučuju jedni drugima istinu i preporučuju strpljivost.“
Razumijem da je to izostavio jer je njegov Nurudin stvarno gubitnik i trebalo je da se to poklapa, ali ne razumijem da se Božija riječ može prilagodjavati potrebama umjetnosti.
Eee! Ja tek sad ispunjujem svoje želje u 40-tim 😍
Superr! 🥰
Četrdesete i jesu najbolje godine.
Vjeruješ da ništa ne podvlačim, niti čitam knjige dvaput, osim kad sam radila u školi pa ono za lektiru da obnoviš i to je smor jer svaki pit vidiš nešto drugo.
Elem, Meša je ok, mada kao i kod Andrića, mene odbija ta autoritativnost da su bezvremni, nema bezvremene knjige, one su sve aktualne za vrijeme kad su nastale. Postoje univerzalne teme u knjigama i mi njih prepoznamo, ali rješenja koja se tamo nude su stvar momenta pisca i njegove percepcije i vizije i to nekako svi izgube iz vida. Npr, volim knjige koje nude čitaocu mogućnost lutanja u formatu, kao Hazarski rečnik ili evo aktuelnija S. od Dorsta, one malo u prošlost idu pa nije zlo, ali npr. kad sam čitala Školice od Cortazara, mučila sam se jer je sva bila od aktuelnih tema i meni je sav taj kontekst bio dalek, koliko je god meni bilo to intresantno, nisam baš dobila šta sam htjela.
Sorry ako zasipam komentarom, ali eto povuklo me, pa trpi😘🌻
Vjerujem naravno, drugarice moja po bivšem radnom mjestu 🥰
I istina, svako novo čitanje donosi nešto drugačije, bar za nijansu od ranije “vidjenog!
Vajda je to normalno kod svakog.
Ja, nazalost, manje čitam nego što sam nekad, a i kad se vratim čitanju, opet volim prošetati kroz poznato. Nije da bježim od aktuelnih tema, nego volim tradicionalniji stil pisanja.
Samo ti zasipaj, volim ja to, nego nisam stigla ranije odgovoriti, ebg
😘
Meni su knjige kao obrok. Ne navlačim se na te citate jer šta za jednu osobu je činjenično stanje, za drugu samo mišljenje. Dok je zdravlja, sve želje se mogu ostvarivati bez obzira na godine dok god smo iole svijesni prostora, vremena i konteksta situacije.
A istina je da smo kao mlađi i lakši za isprati u glavi mada uvijek ima izuzetaka.
Da ti kažem u povjerenju, drug moj, ne navlačim se ni ja baš na citate, no sam ja ovdje malo karikirala stvari oko ovog citata jer ga ljudi često postavljaju kao da je ispravan, a nije. Eto. Nemoj nikom reći. 😊