Vlažna mrlja u uglu terase svjedoči o jučerašnjoj, kratkotrajnoj kiši koju već danima očajnički priziva žedna Zemlja.
U zraku je ugodni tračak svježine, iako Sunce već lagano kupi sve nevidljive vlažne kapljice koje još lebde u njemu. Nedjelja je, i ne žurim nigdje. Ćeifim prvu jutarnju, povremeno se samozadovoljno protežem nakon ugodnog sna. Ne dam da me išta iznervira, niti da pokvari ovu jutarnju ljepotu.
Prilazi mi moj mačak i pokušava da se uvali u krilo. Neuvjerljivo ga odgurujem, smijući se u sebi, jer sam još donedavno bila ubijeđena da je mačka. I to ne bilo koja – već ona proslavljena koja je na Bloggeru dobila ime. Od niza prijedloga, zapade je Katranov: Magdalena – Lenčica, najviše zbog mog omiljenog Olivera Dragojevića i one njegove Magdalene.
Sad je moja ex Lenčica dobila novo ime iako mi je bilo prilično teško da se naviknem da je ona u stvari on, pa ga sad zovem Med, Medo, Medonja, ovisno o stepenu ljubavi koji u tom trenutku osjećam prema njemu. Za ovu zabunu uglavnom je kriv moj sin, koji je odlučno tvrdio da je mače koje je zalutalo kod nas “djevojčica”. Sad, kad su maske pale, brani se činjenicom da on ipak ne studira veterinu.
Pogled mi potom luta po biljkama i cvijeću u saksijama različitih veličina, poredanim duž zidića uz terasu. Jutros djeluju svježije, valjda im je prijalo to malo kiše i svježine koje je ostalo za njom.
Čak je i aloja vera u najvećoj saksiji, ona koju sam jednom slikala i stavila na Blogger da je vidi Vangelis, koja joj se divila jutros nekako svježija. A bila je već počela list po list dobijati neku čudnovatu sivu boju. Vjerovatno zato što Vangelis nije rekla mašala.
Do nje je saksija u kojoj se ponosno uzdigao mladi, zeleni i mirisni bejturan koji se diči svojim stasom, zelen i vitak, pa me podsjeti na onu Romyninu jučerašnju siluetu.
Modra čuvarkuća u ogromnoj saksiji, presadjena lavanda koja je već počela stidljivo da cvjeta i širi svoj opojni miris, temeljite i visoke hrizanteme koje čekaju poznu jesen da procvjetaju, i raznobojne kadifice u tri dugačke saksije, sve se kočopere osvježene, kao da čekaju da ih uporedim s nekim likom sa Bloggera.
Osim što me jedna kadifica neodoljivo podsjeti na Raru zbog one njene žute boje na avataru, ne stigoh dalje jer mi vrijeme polahko iscuri.
Moja baba je vjerovala u tajne moći tog pelina, da je zdrav sam po sebi, imati ga blizu čak i kad ga ne konzumiras, miris mu zdrav (bila je doktor, a i planinar).
Joj al sinoć ofarbala sve štokove (samo su 4, al brate, ima posla) i okrecila hodnik (nema 2 metra u njemu, al nisam moler da mi je to malo), zovem mamu, reko spavaću kod tebe, dobro mi je Rikica rekla… pita ona ko je Rikica… ma reko, nevermind 🤣 (svašta pisah po ovom blogu, morala bih se posut pepelom da ga neko nađe)
🤣
Smijem se naglas dok zamišljam izraz lica tvoje mame dok pominješ tamo neku virtualnu Rikicu. Nego, pozdravi je i reci joj da me i ona ako hoće, zaprati za više savjeta 🤣🤣
Sad ozbiljno. Super što si to završila, vjerujem da si se umorila baš, e al zato sad imaš ko nove štokove i mirisan hodinik. 😊I stvarno mi je drago da sam ti bila bar malčice od koristi.
Za bejturan i ja znam da je ljekovit, korišten je još u kineskoj medicini, protov malarije, a naše nane su njegovim mirisom, kako se to kaže, ili kako se već govorilo, kadile kuće nakon gripe ili drugog virusa u kući, pa ga , kao na taj način uništavale.
To za komarce, nemam pojma, mene uvijek izujedaju, jedino da ga premjestim da bude bliže stolu za kojim pijem kafu na terasi.
Evo moze li sad duplo mashallah 😀
I evo ti 🩷 za ovako fin post 🙂
Takooo 😊
A stvarno je ova najveća i najljepša što je bila naglo klonula, ne znam šta joj bi iznenada.
Evo i tebi ovo za čitanje i pohvale 😘
Lavanda 💜💜💜, što zbog boje, što zbog repelacije komaraca!
Da znaš da te ja nekako i zamišljam slično lavandi.
Tihog prisustva, nenametljivog mirisa koji ostaje dugo, dugo.
Ne govoriš mnogo, ali kad se otvoriš – čista ljepota (mislim na tvoje pisanje)
Ne trčiš za pažnjom, al te nemoguće ne primjetiti 😊