Svijet crtan bojama dova​

Soba je mirisala na nar,
 
kao da je neko razlomio njegovu zrelu koru
 
i rasuo rubine po ćilimu.
 
 
U tom mirisu bilo je nečeg drevnog, toplog,
 
nečeg što podsjeća na dženetske bašče,
 
na molitve koje mirišu isto onako
 
kako srce miriše kad vjeruje.
 
 
Mjesec je prosipao srebrnu svjetlost
 
kroz prozor obavijen laganim zavjesama,
 
a na stolu je tiho gorjela svijeća
 
čiji je plamen drhtao u ritmu njegovog glasa.
 
 

Do dugo u noć pričao joj je priče.
 
Najprije o Nuhu, alejhiselam, i njegovoj lađi,
 
o sinu koji nije vjerovao ni rođenom ocu,
 
o kiši što nije prestajala,
 
o spasenju onih koji su povjerovali.
 
 
Zatim o zlom faraonu,
 
i o pijesku što mu je zauvijek zapečatio usta
 
kad je, pred smrt, pokušao prevariti Gospodara
 
i ući u Džennet na silu.
 
Pričao joj je kako se milost ne može silom zaslužiti,
 
već dlanovima okrenutim nebu.
 
 
A onda bi, gotovo šapatom,
 
s nekom blagom toplinom u glasu,
 
počeo govoriti o noćnom namazu.
 
 
Govorio joj je da su ti trenuci,
 
kad svijet spava, a čovjek kleči pred Gospodarom,
 
najslasniji zalogaji duše.
 
 
Govorio je da je Allah tada bliži nego ikad,
 
da su suze na sedždi najljepši ukras žene,
 
da svaki šapat upućen Njemu
 
dobija krila i poleti.
 
 
Govorio je da meleci dolaze u sobu
 
kad ona stane da klanja
 
da šute, slušaju, i kao da zapisuju miris duše,
 
svaku nadu, svako pokajanje,
 
u knjige što se nikad ne zatvaraju.
 
 

Upijala je svaku njegovu riječ,
 
gledala ga je s osmijehom djeteta,
 
ne zato što ne zna za bol,
 
nego baš zato što zna da iza boli stoji Milost.
 
 
Ponekad bi zastala,
 
ne da sumnja, ne da se dvoumi,
 
nego da upije tišinu između riječi,
 
da se divi veličini Gospodara
 
o kojem joj je govorio.
 
 
Njegov glas bio je mehlem,
 
melodija mehka poput latica behara,
 
kao da joj ga je poslao sām Gospodar.