Kroz Darivu, tragom ljubičastog jorgovana do Kleopatrine igle

Dok smo živjeli u Starom Gradu, zarobljeni u betonu strogog centra među debelim austrougarskim zidovima i fasadama, svaki slobodan vikend ljeti tražili smo dašak prirode i bježali van grada. Meni je najdraže bilo kada bi naše odredište bila Dariva, šetalište koje je počinjalo od Bentbaše pa vodilo sve do Kozije ćuprije. Možda baš zato što smo tu obavezno išli biciklima, a bicikl je, uzgred, meni u genima. Pritom mislim na rahmetli oca, koji se cijeli svoj život nije razdvajao od svog dvotočkaša, kojeg ne bi dao ni za jedno auto, iako je mogao imati koje god bi poželio.

Naše izlete na Darivu pamtim i po najvećem, najmirisnijem i najljubičastijem buketu jorgovana kojeg sam dobila u životu. Nije to bio običan buket, već onaj do kojeg se moralo potruditi da se do njega stigne. Ubran je iznad Bentbaše, u mahali Babića Bašča, na kamenoj uzvisini do koje nije bilo baš lako doći, a ubrali su ga i uručili mi lično moj sin i muž, koji su, znajući koliko volim jorgovan, napravili ovu malu vratolomiju da bi me obradovali, ostavivši mene na jednoj od klupa da pričuvam njihova bicikla, a pod izgovorom da njih dvojica odozgo na tren pogledaju Sarajevo, čime je moje oduševljenje bilo još veće jer je sve skupa bilo iznenađenje.

No, Dariva nije samo šetalište. Ona je i okupljalište sportista, posebno onih koji vole alpinizam i penjanje. Tamo se uzdiže jedna moćna stijena, poznata kao Babin zub. Često smo pravili pauzu baš kod nje, ostavljali bicikle, sjedali na klupe ili travu, pa uživali u pogledu na nju, koja je svojom visinom pravi izazov penjačima, ali i inspiracija svima koji su znali da se zaustave i pogledaju.

Ova neobično visoka i vitka stijena je nekad davno nosila ime Duga stijena, a poznata je i po tome što ju je uočila vojska sultana Fatiha prilikom osvajanja Sarajeva. Ulogoreni na Bijeloj tabiji, primijetili su tu čudnu vertikalu iznad Miljacke. Legenda kaže da je baš odatle, s Babinog zuba, proučen prvi ezan u osvojenom gradu. Sultan je preporučio da se na brežuljcima podižu kamene munare, kako su to kasnije i učinili brojni vakifi.

U sufijskom duhovnom kontekstu, riječ baba označavala je produhovljenog čovjeka, čuvara tajni. Tako je stijena postala Babina stijena, odnosno „tajnovita stijena“.

Ali Sarajlije ne bi bile Sarajlije da sve ne preokrenu na svoj način, pa se kroz vrijeme naziv okrenuo u šalu, i stijena se prozva Babin zub zbog toga što oblikom podsjeća na zub starije žene kojoj više nisu svi ostali u vilici.

Danas se sve češće može čuti i priča kako se ova monoumentalna stijena naziva sarajevskom Kleopatrinom iglom, kako su je, navodno, nazivali Austrougari, jer ih je podsjećala na egipatske obeliske, a zbog te priče u posljednje vrijeme, sve se više među Sarajlijama, vodi prava mala bitka – Babin zub ili Kleopatrina igla?

Okorjele Sarajlije, među kojima je i moj muž, zaklinju se da se nikada nije čulo za Kleopatrinu iglu i da je to izmišljotina „novih“ Sarajlija, onih koji žele da svemu dodaju malo stranog sjaja, nešto što bolje zvuči, a slabije pripada. Možda su u pravu. A možda istina i jeste negdje na pola puta.

Za mene je, ipak, na onom uzvišenju iznad Bentbaše koje vodi prema Babića Bašči. Tamo gdje su moj sin i muž, jednog ljetnog dana, za mene ubrali najveći i najljubičastiji buket jorgovana ikad u mom životu.