Njen pogled
Bicikl je naslonila na sivu, oronulu fasadu zgrade kraj ulaznih vrata, skinula sa guvernale plastičnu vrećicu sa hljebom i mlijekom i ušla u unutrašnjost zgrade. Dočekao ju je hladni haustor i stepenice sa klimavom ogradom.
Brzim korakom se popela na drugi sprat i ušla u stan. Zaputila se u kuhinju, spustila vrećicu sa namirnicama na radni sto, a zatim pošla u dnevnu sobu. Pogled joj se zaustavio na balkonskim vratima koja su bila otvorena.
Sjedio je na izrezbarenoj drvenoj stolici na balkonu. Na očima su mu, kao i obično, bile njegove tamne naočale. Pored njega je bio njegov bijeli štap. Prišla je i nježno spustila usne na njegov obraz.
– Zašto si opet izišao vani? Vjetar je hladan, a slabo si obučen.
– Mislio sam da nećeš doći – izustio je tiho, poput uplašenog dječaka.
– Zašto?
– Jer sam ti ja samo teret. Nisam zaslužio da se žrtvuješ za mene… Nađi nekog ko te zaslužuje.
– Ne pričaj gluposti. Idemo unutra, pripremit ću nam doručak – uzela ga je nježno pod ruku.
Stavila je na sto svjež hljeb. Iz kuhinjskog ormara izvadila je dvije čaše i nasula mlijeko u njih. Narezala je na kriške tvrdi travnički sir pa ih poredala na pladanj zajedno sa nekoliko parčadi suhog mesa. Poslije doručka, pospremila je sto i predložila da idu u šetnju.
Na izlazu iz zgrade zastala je da zaključa ulazna vrata. Sa štapom u ruci, bio je ispred nje.
– Sačekaj – rekla mu je.
Nije ju čuo od škripe vrata, nespretno je zakačio pedalu bicikla naslonjenog na zgradu i zaradio udarac u nogu.
– Prokleti bicikl! – opsovao je glasno.
– Ali, kako si znao…
Na trenutak je zastao, a onda mirno rekao:
– Zar nisi rekla da si došla biciklom?
Njegov pogled
Čuo je kako se vrata zgrade otvaraju. Prepoznao bi njene korake među hiljadu drugih, brze, ritmične, malo nestrpljive. Znao je da će ući s vrećicom u ruci, da će ga tražiti pogledom čim zakorači u stan. I znao je da će mu opet povjerovati. Ili barem glumiti da vjeruje.
Sjedio je na balkonu, sa sunčanim naočalama na očima, i bijelim štapom naslonjenim pored. Pozicija pažljivo režirana. Tijelo malo nagnuto naprijed, lice spokojno, ali zatvoreno. Uvježbani izraz, između izgubljenog i mirnog.
Kroz otvorena vrata osjetio je promjenu u zraku kad je ušla. Nije je morao vidjeti, znao je tačno kada će mu prići, spustiti usne na njegov obraz, kada će početi da ga pita brižno i kad će joj glas malo zadrhtati.
– Zašto si opet izišao vani? Vjetar je hladan, a slabo si obučen.
Napravio se da ne čuje pitanje, samo je tiho izustio:
– Mislio sam da nećeš doći.
Kad je upitala „zašto“, znao je da je vrijeme da otvori vrata prema slabosti.
– Jer sam ti ja samo teret… Nisam zaslužio da se žrtvuješ za mene. Nađi nekog ko te zaslužuje.
Bio je to savršen balans, dovoljno da izazove sažaljenje, dovoljno plemenitosti da je zadrži.
Nije joj rekao istinu. Da u nesreći zbog koje je navodno izgubio vid, u kolima nije bila kolegica. Da to nije bio običan poslovni put. Bila je to žena s kojom je mjesecima varao sve – i nju, i sebe, i ono što su imali. Bila je s njim kad je izgubio kontrolu nad volanom. I ta žena je nestala prije nego su došli hitna i policija.
Ona to ne zna. I neće.
A on? On se nije usudio priznati, ne zbog stida, nego jer je znao da bi tad zaista otišla. Sljepilo mu je postalo štit. Nije izgubio vid, izgubio je obraz.
U kuhinji je mirno jela pored njega. Sir i hljeb, mlijeko u čašama. Toliko je postala tiha, toliko predvidiva. Nije pitala ništa.
Ipak, morao je biti pažljiv.
Na izlazu iz zgrade, dok je izlazila da ga izvede u šetnju, išao je ispred nje. Iza njega, čuo je kako se vrata zatvaraju, pa škripe.
Zakačio je pedalu i opsovao. Udarac je bio stvaran. Nije se mogao kontrolisati. Napravio je glupu grešku.
– Ali, kako si znao… – u očima joj je bilo zaprepaštenje.
Zastao je samo na tren. Dovoljno dugo da joj postane sumnjivo, ali ne previše. Onda je mirno rekao:
– Zar nisi rekla da si došla biciklom?
Nije rekla da jeste. Samo je zašutila.
A to mu je bilo dovoljno.
Umjesto epiloga
Pričalo se, kroz sjenke razgovora koje ona nije htjela čuti, kroz poglede koji su brzo skretali. Od početka, sve… Ali nije htjela da vidi, da povjeruje. Nije mogla. Jer ako bi priznala sebi tu sumnju, morala bi priznati i istinu, a ona je još uvijek birala da vjeruje.
