Sjedim danas usred kraljevskog grada Jajca, na terasi restorana na velikom Plivskom jezeru, i zahvaljujem Bogu na nesvakidašnjoj ljepoti kojom je obdario našu Bosnu.
Na modroj površini jezera ljuljuškaju se čamci i pedaline, a mala jata pataka oblijeću živopisnu obalu. Kasno je popodne i Sunce je još uzavrelo, ali blagi vjetrić ljubi modrinu jezera, dolazi do terase i rashlađuje me.
Na terasi vlada žamor turista, konobari kruže od stola do stola da utaže žeđ i glad gostiju.
Moj domaćin je moja prijateljica S. – potomak kraljevske loze, kako sam je u šali prozvala, aludirajući na kraljevsko Jajce, rodni grad njene majke. U tom je gradu S. kao dijete provodila ljeta i ljeta na školskim raspustima, hladeći se na malom Plivskom jezeru, osluškujući šumove brojnih malih mlinčića u njegovoj neposrednoj blizini.
Odlazila bi i neodložno na tvrđavu, silazila u katakombe podzemne crkve, divila se grandioznom vodopadu Plive, čija se hladna voda – o čijoj hladnoći svjedoči i jedna sevdalinka – u strmoglavom padu presipa u Vrbas, pa u brzom zamahu kreće prema Banjoj Luci…
Da nije po struci profesor bosanskog jezika, moja S. bi bila najbolji vodič na svijetu. Danas me provela kroz sve ljepote kraljevskog Jajca, a kada moje oči malo predahnu od njih, zaposliću ruke i bar djelić svega toga zabilježiti na papiru.
Lijepo ❤️
🥰