Sin je mogao imati nekih pet-šest godina, kad sam ga svakog vikenda vodila u park kod Principovog mosta, kako smo zvali današnji park Atmejdan. U parku je bila uhodana ekipa djece, znali su se i odlično slagali. Ali, tog jednog dana u parku se pojavila nešto starija djevojčica, sasvim nova, sa nekom svojom tetom koja ju je čuvala. Nekih desetak minuta sjedila je na klupi, zagledala se u neku igračku koju je imala u jednoj ruci, a u drugoj polupraznu plastičnu flašu soka. Kad joj je to dosadilo, u jednom trenu je ustala sa klupe, krenula prema djeci, tačnije prema mom sinu i iz čista mira, svom snagom tom svojom flašicom ga opalila posred obraza. Osjećaj neopisiv. Njegov bol, moj bol. Znam da je u pitanju samo dijete, ali boli me njegova bol i strašno sam ljuta. Bijesna. Nije joj ništa uradio.
A moj sin, duša mamina, ma ni da je prstom takne. Obraz mu se crveni od udarca, a on ništa. Vidim da su mu oči vlažne od suza, a on ništa. Prije nego sam sasvim i prišla do njega, okrenuo se od nje i krenuo na drugi kraj parka, gdje je bila druga grupa djece. I danas, kad se toga sjetim, stegne me u grudima.
Ne znam, kad mi neko dirne dijete, kao da mi je oderao komad kože sa duše. Pa i kad mi se učini da bi mu neko mogao nauditi, poludim nakratko, ali potpuno.
Joj nezgodno je to. Odgajati dijete da se ne tuče ni s kim, da stvari rješava mirnim putem, ali onda takva djeca najviše stradaju. Ja svojima govorim da nikada ali nikada ne udaraju prve, ali da obavezno vrate. Nasilnici samo tako nauče, nažalost.
Teško je biti fin, što bi rekao onaj naš film.
Slažem se s tobom da je vrlo nezgodno šta reći djetetu u takvim situacijama. Ja sam svom govorila da se pokuša maknuti od takvih situacija ako ikako može, a u krajnjoj liniji, kao i ti, da uzvrati, ma kako to zvučalo “nepedagoški”. Nužda zakon mijenja.
Mada, često ostane onaj gorak okus, kao da si izdao i ono u šta vjeruješ i ono čemu učiš dijete.
Jer želiš da bude dobar, fin, da zna granicu… ali onda naiđe neko ko tu dobrotu uzima za slabost, i šta onda?
Razgovarati i samo razgovarati. Kako reče Laura, neka djeca su jednostavno takva, ja imam dvije, ne mogu karakterno biti drugačije, a istim ih vrijednostima učim.
Naravno, prvo im kažem da se odmaknu, popuste, ali ne želim da ispaštaju zbog tuđeg bezobrazluka. Također se gotovo nikad ne miješam u dječije konflikte, gledam sa strane dokle to može ići da riješe same, ali udarce i slično ne gledam mirno i ne tolerišem. Ima tu i drskim roditeljima kojima je mrsko dići dupe sa klupe dok njihovo dijete okolo maltretira sve oko sebe. Pola je karakter, pola se iz kuće ponese.
Drskih roditelja*
Taj udarac se ne moze ni sa čim opravdat, da je bilo neko malo dijete i moglo bi, ali ovako ne.
Mislim da to dali neka djeca udaraju druge ili ne, ili ne vraćaju drugima nije do odgoja nego su neka djeca jednistavno takva sama od sebe. Ima puno primjera mirnih roditelja i koji djecu pokušavaju spriječit, ali djeca jednistavno prva udaraju
Ovdje me baš zanima kako si ti na to reagirala (osim što si se naljutila), jesi li išta rekla djevojčici i teti?
Pa šta ću, maloj sam fino rekla da nije u redu to što je uradila, i sva ta priča kako djeca trebaju biti drugari itd.. a teta mi se onda počela žaliti kako je mala nesnošljiva i razmažena i da ona sa njom jedva izlazi na kraj.
Ne mora biti za medalje i pojaseve, ali neki čak i početni kurs karatea s dobrim instruktorom može naučiti samokontroli i prostoru… nema veze s filmovima, ni kako se odbraniti, nego kako da se ni ne desi nista u prvom planu…
Preventiva..
Alergicna sam na nepravdu, kad nailazim pored grupe djece i ako vidim da se ozbiljno guraju, ubacim se fino da zastitim najslabijeg. Jednom u parku sam ugledala bas da starija cura maltretira manju i grupa to ismijava, pa sam iskoristila svoj strogi ton i ozbiljno upitala je kako bi se ona osjecala da ja to njoj sad uradim, samo jer sam jaca i mogu, mala se prepala pocela izvinjavati i meni i toj curici al’ nije mi je bilo zao. 😅 To su gledale curice od sestre i to im je ustalo urezano i sad one slicno reaguju u takvim situacijama i kazu da se mene sjete tad. Posebno svaka mama je osjetljiva na svoje dijete.
Da, svi smo mi osjetljivi na našu djecu.
Vidiš, po tetinom izlaganju se da zaključiti da to vjerovatno nije bio ni prvi ni poslednji put, što je baš zabrinjavajuće.
S druge strane, bravo za mamu i Juniora—vi ste se odlično ponijeli! 🥰
❤