Simpatičnu Južnokoreanku Hej Son i njenog momka Kenana, Holanđanina od druge sedmice života, koji su dio svog godišnjeg odmora provodili u Sarajevu, upoznala sam jučer, sasvim slučajno, i sa njima popila čaj od hibiskusa, ostavši blizu dva sata u srdačnom razgovoru, a sve to u društvu mog sina koji nam je ujedno bio i prevodilac jer ja sa svojim engleskim sigurno ne bih daleko stigla u njihovom brzom govoru.
Istina, Kenan je rođeni Bosanac, ali je vrlo malo znao od maternjeg jezika, jer je kao beba od dvije sedmice morao napustiti Bosnu onih ratnih godina zajedno sa roditeljima. Nisam mogla odoljeti da ga upitam koliko u sebi osjeća Bosnu, a koliko Holandiju kao svoju.
Kenan je na trenutak zašutio, kao da pokušava da u mislima prebroji sve svoje osjećaje, pa mi je rekao da ga često to pitaju. Ispričao mi je da se u novoj “domovini” nikad nije osjećao Holanđaninom, a opet ni veza sa Bosnom nije bila ni upola dovoljna da bi se mogao osjećati Bosancem. To ga je, priznao je, dugo mučilo, dok nije naučio da prihvati tu prazninu u sebi.
A onda je dodao, s blagim osmijehom, da ga to više ne čini tužnim, jer je u Hej Son, djevojci iz Južne Koreje koju je upoznao u Amsterdamu, gdje danas oboje žive, pronašao svoju domovinu.
Onda sam mu ja rekla da se kod nas u Bosni u šali kaže da je muškarac otamo, odakle mu je žena, u ovom slučaju djevojka, na šta su njegovoj Južnokoreanki Hej Son (za čije ime mi je trebalo da ga čujem još jednom da ga zapamtim), kad im je moj sin preveo, zablistale tamne okice i zatreperila glatka koža na dražesnom licu koje se činilo da je izrađeno od najljepšeg porculana.
Uvijek me oduševljava ta posebna fizionomija lica Azijatkinja, te nježne crte, skladne i smirene, kao da na njima nema mjesta za grubost, već samo za čistoću i ljepotu koja podsjeća na finu umjetnost.
Potom su se oboje zanimali za znamenitosti našeg Sarajeva, naročito za sarajevski atentat, što je moj sin, veliki zaljubljenik u historiju, jedva dočekao i pričao im naširoko o njemu, počevši od prilika u Bosni i regionu za vrijeme Otomanskog carstva, pa sve do doba Austro-Ugarske i atentata na prestolonasljednika Ferdinanda, a meni je sve bilo pomalo tužno jer je Kenan bio turista u rođenoj zemlji.
No, čini se da je njegova Hej Son imala čudnu moć i nada mnom, rekavši za moga sina da bi bio odličan tičer, i da nijedan turistički vodič nije uspio da joj dočara Sarajevo kao on. Nisam mogla izdržati da se ne nasmijem i dodam kroz šalu da je to povukao na mene.
Na rastanku smo napravili i jednu zajedničku fotografiju, za uspomenu na dvosatno prijateljstvo uz čaj od hibiskusa, koje je, kao i Sarajevo samo, spojilo različite svjetove u jednu toplu priču.
