Na spuštenoj roletni bila je sasvim malena rupica. Kroz nju sam jasno vidjela zraku Sunca i osjećala kako me njezina toplina tiho grije. Ipak, telefon je pokazivao samo 13 stepeni, i tmurne oblake koji prekrivaju nebo.
Približila sam se prozoru da bolje zavirim kroz rupicu i nespretno se ogrebala o ručku. Na čelu mi se pojavio mali ožiljak. Pribrala sam se. Polako, govorila sam sebi. Dragocjenosti se ne smiju grabiti; treba ih osjećati polako. Udahnula sam duboko i zadržala dah.
Glavu sam polako približila rupici, naslonila zjenicu na nju… i odjednom su mi se otvorili vidici. Sunčeva zraka obasjala je ne samo sobu, nego i sve moje misli, nježno i neupadljivo.
Rastopi se na zadnju recenicu 🥰❤️
Proviri i ti nekad kroz neku rupicu da vidiš isto 😉❤
Imala sam slicno iskustvo nakon sto sam saznala dijagnozu plakala sam 5 dana zaredom i onda sam 6 dan sjela u autu i dok sam vozila sunce me je bas nekako obasjalo u tom trenutku i izgubio se i strah i brige i dobila sam neku jaku volju za zivotom, otkad se opet osjecam puna zivota, cak vise nego prije.
Uh, pa kod tebe baš pravo iskustvo.
Ja ovo pisala više metaforično, ali poenta je slična.
Ta dijagnoza…sad sve OK?
Hahah nasmija me ovo metaforicno.
Pa jesam, hvala Bogu, ne moram se operisati i mogu da zivim normalan zivot sa tim a i osjecam se opet dobro. Sauna mi najvise pomaze da se relaxiram pa nemam bolove kao ranije.
Eto sad, ja joj smiješna sa metaforama 😁 Haj dobro 🤣
Hvala Bogu da si OK.
🙃❤️
Ponekad je takva zraka Sunca pozdrav sa druge strane rijeke od ljudi koji nam fale.
Da, može biti.
Kroz te male otvore je skroz drugačija perspektiva.