Šešir

Čim je moja prijateljica S. pomenula da je u potrazi za šeširom, u mojoj glavi počele su se nizati slike i priče o šeširima.

Prvo mi je sinuo roman Šeširdžijin zamak, Arčibalda Kronina, pročitan još u srednjoškolskim danima. Šeširdzija čiji šeširi nisu bili samo ukras i modni dodatak, nego produžetak ličnosti, tajni jezik i ogledalo unutrašnjih želja.

Zatim su se pred mojim očima pojavili kauboji iz western filmova sa svojim raznolikim šeširima, u kojima sam kao dijete uživala, a odmah uz njih iskočili su i Indijanci, doduše bez šešira, ali zato sa svim onim šarenim pernatim ukrasima, tako smjeli i slobodni.

Iz moje mašte, odnekud je iskočila i čuvena Coco Chanel u svom ateljeu krojeći šešire, čime je i započela svoju veličanstvenu karijeru.

Mislima je potom prošetao legendarni Charlie Chaplin sa svojim smiješnim šeširom i neprevazidjenim humorom, čiji je šešir najskuplje ikad na aukciji šešira prodan.

A onda, kad su se slike malo primirile, kliknulo mi je konačno.

Moj opravdano zakašnjeli rođendanski poklon za prijateljicu S. bit će upravo šešir. I to baš onakav kakav traži, a nikako da nađe. Šešir u više boja, kao izraz umjetničke slobode, jer samo takav želi da ima na glavi dok bude šetala kraj Sene onom čuvenom ulicom poznatoj po umjetnosti pod otvorenim nebom, pored slikara koji nude svoja mala čuda. Putovanje u Pariz je rođendanski poklon njenog mladog i uspješnog sina.

Moja potraga za rođendanskim poklonom me bila i povela prema cilju, ali prvo do male priče o posljednjem šeširdžiji u Sarajevu- Janku Hlpku.

Priča o Janku Hlpki, posljednjem šeširdziji u Sarajevu, svoje korijene vuče još iz Vojvodine, gdje je njegov otac još 1935. počeo porodični zanat izrade šešira, da bi nakon rata odbio ponuđeni oficirski posao i odlučio ponovo otvoriti radnju, ali ovaj put u Sarajevu gdje prethodno nije postojao nijedan šeširdžija, gdje je nastavio da živi od onoga što najviše voli- pravljenja i prodaje ručno rađenih šešira. Njegov sin Janko, naslijedio je ljubav prema izradi šešira, ali i malu radnju u centru grada i danas je jedini šeširdžija koji ručno izrađuje šešire u Sarajevu, ali i cijeloj zemlji.

U svojoj potrazi na internetu prekopah skoro cijeli web, pregledah bezbroj ponuda, ali nijedno mjesto nije imalo ono što tražim. Tek kod Janka Hlpka, posljednjeg šeširdžije u Sarajevu, pronađoh šešir u više boja, a opet krajnje otmjen.

Ali, na moje veliko razočarenje, dobih odgovor da su na godišnjem odmoru. Dovoljno dugo da moja S. neće moći ponijeti šešir u Pariz, bar ne onaj koji je trebao biti moj rođendanski poklon za nju.