Prodana duša

Nije on bio nikako loš čovjek, naprotiv, pogotovo kad bi popio malo više pa se pretvarao u pravog dobričinu i veseljaka koji je dijelio kapom i šakom. Svu kafanu redom je čašćavao, a onda bi se uputio tamnim gradskim sokacima i pomalo teturajući dolazio kući. Gomila razbacanih crvenki i hiljadarki ostajala bi za njim u prostranoj verandi dok bi nesigurnim koracima tiho ulazio trudeći se da ga ne čuje niko. Mi, djeca, obično smo se pravili da spavamo, ali na prvi zvuk otvaranja vrata, znali smo da je došao pa bi u pidžamama, bosih nogu po verandi skupljali i jagmili se ko će više pokupiti zgužvanih novačanica koje su mu ispadale iz džepova. Onda bi se na verandi pojavila majka pa bi mu sa ljutnjom govorila:
– Dokle bolan tako, je l te moglo šta satrt’?
Nije se ona toliko ljutila zbog darovanog novca, njime nikad nisu oskudijevali jer je dobro zarađivao i bilo ga je za sve, koliko se bojala da ga u takvom stanju do kuće ne udari auto ja l’ ga snađe kakav drugi belaj. Uvodila bi ga potom u veliku sobu, pomagala mu da skine kaput i pantalone i smještala ga na kauč. Na njeg’ bi bacala ćebe, a nas djecu tjerala da se vratimo u krevet. Ujutru, kuhala bi mu jaku crnu kafu, a on bi se zaklinjao da neće nikad više okusiti ni kapi alkohola.
– Bog me ubio ako ga više dirnem , – gledao bi u majku pokajnički.
Nije se on bojao majke, dakako, ali ga je bolio majčin kahar koji bi joj on prouzrokaovao. Prolazili bi tad mjeseci i mjeseci u kojima se držao riječi, ali šejtan k'o šejtan bi ga nakon svega opet navodio na isto.
Sjećam se, poslije jedne takve pijane noći, trebao je otići do svoje radnje u čaršiji. Bila je nedjelja, neradni dan, a kako se majka bojala da ne bi slučajno nakon toga svratio u kafanu, meni je krišom namignula, a njemu rekla: – Povedi bolan i dijete, nek se malo zraka nadiše.

Majka je potom iz velikog ormara izvadila moju crvenu bundu, i tiho mi dala zadatak da ga “držim” na očima i da joj ispričam sve što se bude dogodilo u čaršiji. Uzeo je moju dječiju ruku u svoju veliku i toplu i uputili smo se sokakom. U radnji smo se zadržali kratko, tek toliko da on pokupi neke papire iz jedne ladice, a onda me poveo u pravcu gradske kafane koja se nazila odmah preko puta radnje.
Gledala sam ga u čudu, ali nisam ništa govorila nego svoje dječije korake uskladila sa njegovim. Ušli smo u kafanu i uputili se prema šanku, a onda je od konobara zatražio da mu donese malu bočicu konjaka, onu što može tačno da stane u unutrašnji džep kaputa.
Gledala sam u njega i bilo mi je jasno da sam ga “uhvatila” na djelu, ali sam mudro šutjela jer sam svoj zadatak shvatila krajnje ozbiljno.
No, sve je palo u vodu kada je od konobara zatražio čokoladu u bijelom omotu na kojoj je velikim slovima pisalo Zvečevo, kakva se nekad mogla kupiti u kafanama, namignuo mi i pružio je u moje ruke. Potom je konobaru platio, izašli smo iz kafane i zaputili se kući.
Naravno da je bočica konjaka u očevom unutrašnjem džepu kaputa ostala naša tajna za koju majka nikad nije saznala.

Par godina poslije, otac je napokon uspio da održi riječ i do kraja života više nije okusio alkohol, a ja se nakon toliko godina pitam da li sam stvarno bila prodana duša ili sam ga samo toliko voljela da sam zbog njega izdala majku.