TESTAMENT

Čim moj muž osjeti prve simptome prehlade, a temperatura mu skoči na zastrašujućih 37,2 nastane uzbuna u kući. Tako je bilo i jutros.
Prvo sam morala do grada da mu pokupujem pola apoteke. Usput sam morala svratiti i do pijace gdje sam oputošila pola tezge sa limunom. Kako ni to nije pomagalo, tražio je da mu kuham kokošiju supu, onu iz kesice na kojoj je naslikan pijetao. (nikad mi neće biti jasno šta pijetao radi na kokošijoj supi)
-Samo ona može da me vrati u život, – duboko uzdišući reče.
Budući da je nisam imala u kuhinji, trči do prodavnice. Ali, vidi jada. Bolest nikako ne popušta. Onda mi reče da mu donesem vrelu vodu i veliki peškir. Već od ranije mi je poznata ta strašna procedura. Pokriva se po glavi peškirom, nadnosi glavu nad vrelu vodu i udiše paru. Čujem ga kako ispod peškira kuka i doziva Boga u pomoć da mu olakša muke. Uhvatim ga za ruku i stanem uz njega da lakše podnese ovu tešku bitku.
Nakon svih uzaludno provedenih tretmana traži da mu donesem telefon. Dramatično doziva svoju stariju sestru govoreći joj kako umire i kako mu niko u kući to ne vjeruje.
Kako sam željela da ga razuvjerim i pokažem da sam uvijek uz njega i da mu vjerujem, uzmem list papira i hemijsku olovku, stavim je na sto ispred njega i ljubazno mu kažem:
-Ljubavi, piši testament!