Životinje u pričama

Danas mi se u rukama nekim slučajem našao klasik dječije književnosti – Lesi se vraća kući. Knjiga kojoj se slobodno mogu ponekad vratiti i odrasli, kada požele da se prisjete koliko u tim četveronožnim bićima ima ljubavi za čovjeka i šta znači prava odanost i prijateljstvo.
Dok sam držala knjigu, na trenutak mi sine: nije li pomalo porazna za ljudski rod ona izreka da je pas čovjekov najbolji prijatelj? Pored toliko ljudi, baš pas. Ali ipak je ubrzo otjerah, pomislivši na nekoliko ljudi (a da nisu članovi uže porodice) na čiju odanost uvijek mogu računati.

Misao je onda krenula prema drugim pričama u čijim se naslovima krije neka životinja, pa se prisjetih Bijelog Očnjaka, omiljene lektire iz osnovne škole i vuka koji odrasta u divljini, prolazi kroz mnoge patnje, da bi na kraju, zahvaljujući ljubavi i dobroti svog posljednjeg gospodara, prevazišao svoju vučiju prirodu. Mada, ovo posljednje je moglo proći bez problema u mom ranom mladenačkom dobu, no sada mi kroz glavu prostruja ona izreka: „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.“ Ne mogu biti baš pametna oko ovog.

Zaustavih se kod Gavrana. Ne može se govoriti o književnosti i životinjama u naslovu, a da se ne pomene ova čuvena poema Edgara Alana Poa. Gavran tu nije tek ptica, nego simbol i glasnik, ogledalo unutrašnjeg nemira i sjećanja koje ne da mira. Iako je Poe kroz njega uveo tminu i osjećaj gubitka, Gavran se može čitati i drugačije, kao podsjetnik da su i tama i svjetlost dio čovjeka, i da tek u toj igri kontrasta prepoznajemo vlastitu snagu.

I tako, od Lesi do Bijelog Očnjaka, pa sve do Gavrana, primjećujem koliko su životinje u književnosti često most između čovjeka i njegovih najdubljih osjećanja, bilo da se radi o ljubavi, odanosti, nadi, ili pak strahu i sumnji. Možda upravo zato te priče i traju: jer nas, govoreći o njima, uvijek iznova vraćaju nama samima.