Kažu da se čovjek najlakše otkrije onda kada ga obuzme ljutnja. Tada popuštaju uzde razuma, a ono što je dugo bilo zatomljeno izlazi na površinu. Ljutnja, kao snažna emocija, ruši zidove kontrole i skida maske, pa riječi postaju oštrije, istinitije ili barem djeluju tako.
Ali ljutnja ne nosi uvijek čistu istinu. Ona zna da preuveliča, da iskrivi, da oboji osjećaje tamnijim nijansama nego što zapravo jesu. U trenucima afekta često govorimo iz bola, iz povrijeđenosti, više nego iz uvjerenja.
Zato se istina u ljutnji ne mjeri onim što je rečeno u žaru, već onim što preživi poslije. Ako izrečene riječi i dalje nose težinu kada se srce smiri, tada u njima ima istine. Ako se, pak, pojavi kajanje i želja da se povuku, onda pripadaju trenutku.
Prava istina se, dakle, ne otkriva u naletu bijesa, nego u tišini koji slijedi nakon njega.
istina, ali pomiješana sa pakošću. Baš to, kažeš šta misliš, ali u želji da dodatno naudiš jer si ljut/a.
Ma meni je gore što tada kažem ono za šta znam da će nekoga povrijediti iako stvarno ne mislim tako, a sve to kada u pozadini moje ljutnje stoji povrijedjenost od te neke osobe.
Prolazim trenutno ovo sa bliskom osobom.
Nije Hans😁
Samo nek nije Hans 😁
Da, da. Kad se stiša oluja istina se razbistri. Šta u afektu kažemo i ne mora biti tačno.
Saglasna 100 posto.
Zato ne volim da raspravljam kad sam u afektivnom stanju. Bolje je kad se strasti smire, pa onda po istilahu. 😎
Eh da, ali kad bi insan mogao tako dugo saburati.
Mada i to po istilahu ima svoje ljepote. 😊