Neka davna mektebska jutra

Sjećam se kad smo moj mladji brat i ja bili mali, pa kad bi nas mama povedi sa sobom na selo kod rahmetli nane i dede, obavezno smo ujutru, nakon što bi nam nana namaži po šnitu domaćeg hljeba sa mirisnim i mladim puterom uz šolju čaja, išli u mali, seoski mekteb.

Sjećam se čak i bijelih šolja sa plavim tufnama iz kojih je mirisalo bilje ubrano na obroncima okolnih brda maminog rodnog sela. I mirisa svježeg, zimskog zraka koji nas dočekivao dok bi gazili po utabanoj stazi do mekteba koji se nalazio nedaleko od nanine kuće, uz samu džamiju, izgradjenu na zemlji koju je moj dedo rahmetli poklonio.

Za razliku od mene, koja sam jedva čekala da zakoračim u toplinu male prostorije zastrte ćilimima, ispunjene grajom djece, moj mlađi brat je uvijek nešto mrmljao i negodovao. Vukao je noge po snijegu i pravio tužne face, dok sam ja svojom dječijom rukom čvrsto držala njegovu i haman ga vukla za sobom.

U mektebu nas je dočekivala toplina male peći na drva, što bi pucketala u uglu. Efendija je već bio zapamtio naša lica, pa bi nas priupitaj šta učimo u gradu, pa bih ja ponosno odgovaraj, dok bi moj brat sramežljivo klimao glavom. I djeca iz mekteba su nas već znala i radosno nas dočekivala, praveći nam mjesta na drvenim mektebskim klupama.

Ne znam zašto, ali kada mi se u misli ušunjaju ta davna sjećanja na odlaske u mekteb kod nane na selu, uvijek mi pred očima iskrsnu samo zimska jutra. Kao da su ljetna iščezla iz mene, bez ijednog traga ili su se jednostavno sakrila negdje duboko, daleko, gdje ih ja ne mogu dohvatiti.

Čudno je to sa sjećanjima.