Ponekad ljudi samo odluče da umru u nama.
Ne kažu ništa, samo prestanu da dišu u našim grudima.
Mi ih osjećamo, čuvamo, ali oni više ne mogu da se pomaknu.
I nosimo ih unutra,
kao male kamenčiće koje ne smijemo ispustiti.
U sebi osjećamo njihova umiranja,
kao da u nama prave rupe,
i ne možemo ništa da popravimo.
Uh…kako je ovo duboko i istinito. Do srži.
Bila sam jako inspirisana kad sam pisala, možda zato.
A opasnost od sepse? Ne dam ništa da umre u meni.
🤣