Neki dan javila mi se jedna moja zemljakinja. Trenutno nije u Bosni, pa me moli da se raspitam ovdje kod nas ima li ko da izdaje stan. Ja, naravno to obećam pa odmah pošaljem nekoliko poruka svojim prijateljima odavde da ako šta i oni čuju o tom da mi jave. I tako iščekujući poruku, misao mi odluta u davno djetinjstvo.
Imala sam nekih sedam – osam godina. Moji su tad imali podstanare u preuređenoj ljetnoj kuhinji. U to vrijeme podstanar nam bio jedan Ahmo sa ženom i dvoje male djece. Bio je baš vrijedan taj Ahmo. Dođi bi sa državnog posla, a onda pravac u baštu gdje su mu moji dali komadić zemlje da posije lijehu luka i još koješta. Ahmo je uz to bio veseljak koji je mnogo volio muziku. Otvori on tako niski prozor podstanarske sobe koja gleda u baštu pa na dasku prozora stavi stari gramofon, pored njega nekoliko gramofonskih ploča, pa stavi jednu od njih i dohvati se motike.
Kako sam se jedan dan vrzmala po bašti, priđem ja gramofonu pa ga osmatram sa svih strana širom otvorenih očiju zadivljenja ujednačenom vrtnjom ploče na disku i reprodukovanjem zvuka. U mojim dječijim očima bilo je to pravo malo čudo. U jednom trenutku prestade muzika, a Ahmo kako je u poslu zamoli mene da stavim neku kvaku. Zagledam ja gramofon sa svih strana, pitam se gdje bi mogla biti ta kvaka. Na kraju zaključim da nema šta drugo biti do li ona “ručica” na gramofonu u kojoj je ugrađena igla. Pomjerim ja kvaku na početak ploče i začu se muzika.
-Kvaku stavi, Kvaku, ne to, – viče Ahmo.
Ja potpuno zbunjena. Ahmo ostavlja motiku, prilazi gramofonu i uzima jednu od ploča sa strane. Na naljepnici ploče piše – Bora Spužvić Kvaka.
Bio to jedan od najpopularnijih pjevača narodne muzike u to vrijeme u Jugoslaviji.
Kvaka
