Kad pukne zora i Sunce zlatno
na nebu plavom mlado se rodi
i zlatnim sjajem od polja načini platno
kad se zabijeli jato labudova u vodi
i rašire svoja bijela krila
k'o da ih rodila od Bosne vila
ti baci pogled ka svodu plavom
gle, čuda, nad plavetnilom stražari div
to Igman bdije nad prizorom tim.
Bosna je to, sve što vidiš ti.
U njedrima bujnim raspuklo vrelo
imenom njenim darivano
k'o mastilo plavo u korito se slilo
sa svoda Suncem zlatnim cjelivano.
U raskošnu rijeku se pretvorilo
što valom zapljusnula obale joj snene
usklikom probudila kaldrme stare
uplela se u polja poput modre šare.
Iz šeher Sara'jva krenula put piramida
što Visoko grad tajanstvenošću krase
Bosna je to, i rijeka i zemlja da zna se.
I evo već je ona u Bilinom polju
ko još da obuzda taj inat i volju
dok vali joj hrle u čarobni grad
gdje mijesi se hljeb od sedam kora
pa hita kroz gradove sve do Save
u zagrljaj Crnog mora.
Bosnom se i rijeka i zemlja ova zove
što u jesen kad zamiriše dunja sa ormara
kad vjetri s planina puhnu u jedra stara
u beskrajnim daljinama pohodi moje snove.
Bas lijepo… s nekom takvom milinom i s dragošću
I tako me uvijek neizmjerno raduje pročitati stih o Bosni.
Ponese i mene emocija za našu Bosnu, pogotovo kad se približi neki njen poseban dan
poput 1. marta.
Hvala i pozdrav za vas 🙂