Hana

Mršav djevojčurak, dosta viša od svojih vršnjakinja sa rijetkom kosom žućkaste boje, to je bila Hana. Otkako je krenula u gimnaziju izdvajala se od ostalih djevojaka u odjeljenju. Prije svega bilo je to zbog stila odijevanja. Kako joj je majka bila šnajderica šivala joj je haljine vrlo neobičnog kroja, koje su vjerovatno bile rađene po Haninim idejama. Zbog svega toga bila je često predmet ismijavanja i sprdnje mnogih djevojaka iz razreda.
Ali, Hana, nije obraćala pažnju na to. Djevojka je furala neki svoj fazon.
Pa i od svog imena koje se oduvijek izgovaralo sa dugim “a”, i koje su mahom nosile starije žene, ona je napravila moderni oblik koji se izgovarao sa kratkim akcentom.
Kada bi početkom nove školske godine imali nove profesore koji su tražili da im se učenici predstvaljaju, pa kad bi ona ustala u nekoj svojoj novoj modnoj kreaciji i odsjekla kratko “Hana” teško je bilo ostati ozbiljan. Kako je u okviru dvorišta gimnazije bio kiosk sa brzom hranom, svi gimnazijalci su manje više na školskim odmorima tu ostavljali svoj džeparac za pljeskavice i hamburgere koje su zalijevali limenkama coca- cole. Jedino je Hana sa sobom uvijek nosila neke domaće sendviče i uz njih u malim staklenim bocama prirodne sokove.
Kako u to vrijeme nije bilo interneta, mahom su se čitali raznorazni časopisi. Među mladima posebno je bio popularan časopis Ven. Izlazio je srijedom i osim sedmične programske šeme, donosio je mnogo vijesti iz svijeta muzike, kulture i sporta.
Jednom na času fizike dok se Ven krišom prebacivao iz ruke u ruku ispod klupa, profesor je naglo ustao iza katedre, krenuo prema učeniku u čijem posjedu je bio trenutno, zaplijenio ga i tražio od učenika da kažu ko je bio toliko pametan pa da na njegov čas donese časopis. Vlasnik je trebao za “nagradu” da izađe pred tablu i uradi zadatak, koji bi, poznavajući strogog profesora vjerovatno bio jedan od onih na kojem su često padale jedinice.
U protivnom, u slučaju da se niko ne javi, cijeli razred je trebao dobiti desetominutni kontrolni rad.
Na veliko iznenađenje odjeljenja, ustala je Hana i rekla da je časopis njen. Izašla je pred tablu nakon čega je profesor fizike iz zbirke zadataka izdiktirao vrlo komplikovan zadatak koji Hana nije znala riješiti i za svoju žrtvu dobila je jedinicu.
Njeno žrtvovanje bilo je čudnije tim više što ona nikad nije bila zainteresovana za taj svima omiljeni časopis pa je kupovala isključivo Vog, modni časopis na engleskom zbog kojeg je čak išla u susjedni grad jer ga na kioscima u malom gradu nije bilo.
No, ta njena žrtva ni kod učenika nije urodila plodom. Sprdnja i podsmijeh na njen račun su se nastavili.
Inače, Hana je bila solidan učenik i po ostalom se nije izdvajala od ostalih. Čak je bila i bolja od većine u hemiji i koja i nije bila baš omiljeni predmet zbog profesora koji je tražio dlaku u jajetu.
Prolazilo je vrijeme. Gimnaziji dođe kraj. Manje – više svi gimnazijalci rasuli su se po fakultetima i gradovima. Rijetki ostaše u rodnom gradu.

Dvadeset godina poslije u motelu na kraju malog grada sala je bila ispunjena večernjim toaletama i svečanim odijelima. Kroz gužvu se probijala elegantna plavuša koja je s lakoćom privlačila poglede svojim gracioznim korakom. Kosa joj je blistala pod svjetlima dvorane, a osmijeh na licu širio je neodoljivu privlačnost. Zuastavila se kraj šanka, a onda pružila ruku prema čaši sa crvenim vinom.

-Hana, jesi li to ti? Jedva sam te prepoznao, – oduševljeno ju je gledao muškarac odjeven u tamno odijelo ispod kojeg je bila upadljivo svijetla košulja.

-Emire! – uzvratila je Hana s osmijehom dok je stiskala njegovu ruku. – Ja sam. Ne mogu da vjerujem da je prošlo toliko godina od mature, a ti si skoro isti.

-Za tebe se to ne bi moglo reći, ti si se baš promijenila. Izgledaš nevjerojatno, Hana. Gdje si svih ovih godina, pričaj!

-U Londonu sam već dugo. Studirala sam modni dizajn. Imam vlastiti studio. – gledala ga je blistavim pogledom.

-Znaš Hana, htio bih ti reći da sam uvijek vjerovao u tebe. I oprosti molim te za sve one djetinjarije u gimnaziji. Znam da nije bilo lijepo, ali..
Samo je odmahnula rukom. Potom mu je pokazala sliku ćerke koja je stajala pored zgodnog tamnoputog muškarca. Bila je slika i prilika svog oca.

-Znaš kako kažu Emire – psi laju, a karavane prolaze, – uzela je čašu i približila je usnama.