Kad se samo sjetim koliko sam bila oduševljena otkrivši pisce koji su mi, dok sam išla u školu, bili praktično nepoznati, jednostavno zato što se o njima tada nije govorilo, niti su pripadali književnosti koju je škola smatrala „poželjnom“. Ta kasna, ali snažna otkrića bila su za mene više od pukog čitanja, bila su susret s jednim potisnutim, prešućenim svijetom bosanske književnosti.
Među prvima bio je roman “Zeleno busenje” Edhema Mulabdića, ujedno i prvi bošnjački roman. Roman “Zeleno busenje” prikazuje razdoblje u historiji Bosne na prelazu iz patrijarhalnih ka modernim oblicima života, u vremenu promjene vlasti kada umjesto Otomanskog carstva dolazi Austro-Ugarska i kao takav je dragocjeno svjedočanstvo jednog prelomnog vremena kao i tadašnjih obrazaca življenja u Bosni. Sudbina glavnog junaka, Ahmeta, rastrgnutog između ljubavi prema djevojci i odanosti otadžbini, nije samo priča jednog čovjeka u jednom vremenu. Njegov izbor da, uprkos razarajućoj ljubavnoj boli, ipak brani otadžbinu pred nadolazećom austrougarskom čizmom odražava univerzalnu sliku čovjeka, odnosno vječni sukob između lične sreće i kolektivne odgovornosti, između srca i dužnosti.
Nakon Mulabdića, uslijedio je susret sa još jednim bosanskim književnikom, Abdurezakom Hifzi Bjelevcem, za kojeg se ranije jednostano nije znalo iako je njegov roman “Minka” jedno od prvh djela naše književnosti koje otvara pitanje emancipacije žene. Ono što je možda pomalo nesvakidašnje za to doba jeste da je Bjelevac, iako muškarac, kroz ovaj roman ulažio ogromna nastojanja da probudi svijest čitalaca o potrebi slobode žena te ukazivao na puteve koji vode ka emancipaciji.
U nizu, do tada nepoznatih djela otkrila sam i roman “Skretnice” Jasmine Musabegović. Ovo djelo je naročito interesantno zbog činjenice da je u središtu romana žena kao glavni junak. Kroz njen lik književnica Musabegović, takodjer tematizira položaj žene u društvu, ali i šire pitanje ličnih izbora u životu i onih trenutaka kada se čovjek nađe pred vlastitim skretnicama.
Potom je odnekud iskrsnuo i roman Skendera Kulenovica “Ponornica” koji obradjuje tematiku vezanu za prelazni period bosanske historije, odnosno, period zaživljavanja austrougarske vlasti na našim prostorima te različite sudbine ljudi tog vremena kao i njihove unutrašnje svjetove i sukobe izazvane ovim promjenama.
Sva djela koja sam otkrivala, svako na svoj način, otvarala su mi jedan posve novi dio svijeta bosanske književnosti koji mi je, iako tako blizak, dugo bio gotovo nepoznat, a tako dragocjen jer su to knjige koje ne govore samo o prošlim vremenima u Bosni, već o trajnim ljudskim dilemama, o životu na granici starog i novog, i o čovjeku koji se u tim prelazima nastoji održati čovjekom.
I u Americi i Velikoj Britaniji postoji zvanična književna antologija koja je priznata u školama i na fakultetima, ali pored nje ima i ona nezvanična. Mora se ponekad potruditi za ta obskurna djela, ali bude vrijedno truda jer su to često skriveni biseri, kao i ovi što si sama navela.
Hvala na komentaru msks.
Mislim da smo se malo mimoišle u vremenskom okviru 🙂
Moj tekst se odnosi na period dok sam ja pohađala osnovnu školu, prije rata, kada ova djela i autori, iako vrijedni, nisu bili dio školskog kanona niti se o njima govorilo. Upravo zato je moje kasnije otkrivanje tih romana za mene bilo snažno i važno iskustvo.
Drago mi je, naravno, što su danas zvanično priznati i zastupljeni u lektirama, a to samo potvrđuje njihovu književnu vrijednost. 🙂
Nisam citala Jasminine knjige, bas cu potraziti. Sad sam duboko u ruskoj knjiizevnosti, a iz nje nije lako izaci. Pa i Skendera Kulenovica sam davno citala, ne sjecam se.
Sigurno vrijedi da ih potražiš.
A i ja sam većinu ovih naših pisaca čitala davno, ali znaš ono – ponavljanje je majka znanja 😊
Sad baš ponovo čitam Legendu o Ali-paši.
Kad pominješ rusku književnost, ja neki dan dodjoh do Tolstojevih pripovijetki – Smrt Ivana Iljiča i drugih…i odmah si mi ti bila prva asocijacija jer si nedavno u nekom komentaru baš pominjala ovu pripovijetku, odnosno Ivana Iljiča.
Nekako sam zagazila u Rusiju, sad čitam Čehova, Pripovijetke, ali imam nekih poslova koji mi uzimaju vrijeme, nikako da se uhvatim knjige.
Smrt Ivana Iljiča se detaljno analizira na studiju opće književnosti, ali meni je u sjećanju ostalo kako je Ivan volio da mu noge drži mladi, zdravi konjušar, ne bi li to zdravlje prešlo na njega, pa makar trenutno, prividno. Ima istine u reikiju, dodir olakšava.
Onda, draga Rikice, pratim ove Epsteinove dokumente … nemam riječi. Kad misliš da si sve vidio, pojavi se ovo. Ako si pratila True detective, season 1, izgleda da je to bio dokumentarac, a ne igrani film, serija.
Hamza Humo – Grozdanin kikot, u vrhu, sa Uhodama Dervisa Susica. A tek jedna pjesma Avde Hume, koja mi je ostala u sjecanju.
Hajd’ postavi je, ako ti nije mrsko 🙂
Hoću, svakako.
*Hamze Hume