Prvi put u vozu sa ocem

Jedna sasvim neplanirana šetnja kroz Vogošću i prodorni zvuk lokomotive, baš na mjestu gdje su se tračnice stare pruge gotovo priljubile uz samu cestu, te pogled na dugačke vagone teretnog voza u povratku iz Sarajeva, vratili su me miljama daleko, u moju prvu vožnju vozom.

Bila je to vožnja na relaciji Zenica–Beograd, kada me babo, još kao dijete, poveo sa sobom jer je moj stariji brat tamo služio anamo onu vojsku i trebao položiti svečanu zakletvu. Sad se više i ne sjećam zašto mama nije mogla poći s nama, osim da nas je probudila jako rano, još za mraka, jer smo autobusom iz mog grada trebali stići do Zenice, odakle je polazio voz.

Kad smo napokon stigli, željeznička stanica se tek budila, a jutarnji zrak najviše je mirisao na željezaru. Kupe voza u koji smo ušli bio je prazan, a ja sam jedva dočekala da utonem u plišanu, crvenu stolicu vagona na koju sam sjela zajedno sa babom.

Kada je voz krenuo, san me je potpuno savladao. Spustila sam tad glavu u babino krilo i sklupčala se na dugačkoj stolici, onako kako to samo dijete zna. Sjećam se da je babo skinuo svoj mekani kaput i pokrio me njime. Onda je ostao nepomičan, da me ne probudi, dok je voz polako hvatao svoj ritam.

Gotovo cijeli put do Beograda sam prespavala, pa je moja prva vožnja vozom ostala upamćena po sigurnom babinom krilu i njegovom kaputu. I po tome što je babo cijeli put bio budan da bih ja mogla spavati. To mi je šapnuo kad je voz stizao u peron.