Čim sam vidjela da je Undineta pomenula onu važnu obavezu iz djetinjstva – paziti da mlijeko ne pokipi, odmah su me zasvrbili prsti i znala sam da moram napisati priču.
Koliko god da se posvetiš zadatku čuvanja mlijeka da ne pokipi, ako nemaš brze reflekse – piši propalo. Ta lijepa, bijela, paučinasta masa koja se stvori na mirisnom, hranjivom i ključalom mlijeku ima brzinu svjetlosti. Ako ne reaguješ u sekundi, velike su šanse da završi na do usijanja ribanoj ringli i emajlu šporeta, ostavljajući za sobom onaj slatkasto-gorki miris koji se uvuče u cijelu kuhinju i baš zna da potraje. A u šerpi dobiješ neplanirano „obrano“ mlijeko koje bez kajmaka i nije pravo, domaće mlijeko.
Kako sam i sama kao dijete često bila “čuvar mlijeka da ne pokipi”, naročito se sjećam kad bih taj zadatak dobijala zimi, kad se mlijeko kuhalo, ili, tačnije, „uzvarivalo“ na šporetu na drva. Mogućnost da pokipi nosila je tad sa sobom dalekosežne posljedice po cijelu površinu ogromne plate šporeta, pa bi slatkasto-gorki miris bio utrostručen. Uz to, i zagarantovano mamino pridikovanje, jer zbog tvoje nepažnje mora ostaviti sat vremena na ribanje i šmirglanje zagorjelih tragova na plati (da ne računam otvaranje prozora usred zime da se izrači, kad u toplu sobu naglo upada hladni, skoro arktički talas).
Istina, ja sam taj svoj zadatak većinom obavljala uspješno. Možda jednom ili dva puta u vrh glave da sam situaciju spašavala kad bi već krenulo izvan šerpe. Za moju braću koja su takodjer nekada bili “čuvari mlijeka da ne pokipi” to se, doduše, ne bi moglo uvijek reći, zato su valjda vrlo rijetko i dobivali taj zadatak. A zadatak, iskreno, i nije bio nimalo lak, naročito kad stegne zima, pa se loži više nego inače. I onda stojiš kraj vrelog šporeta, naoružan sa dvije kuhinjske krpe, jedna u lijevoj, druga u desnoj ruci, gledaš u šerpu, oči ti skoro ispadaju od vrućine, a u isto vrijeme procjenjuješ koliko još trebaš tu stajati i hoće li proći crtani ili neki domaći film koji se baš tada daje na TV.
I dok ti pažnja luta između šerpe i televizora, mlijeko počinje da diše, prvo mirno, skoro neprimjetno, kao da te uspavljuje, i čini se da neće nikuda još dugo, a onda, odjednom, kad se najmanje nadaš, naglo se izdigne i nezaustavljivo penje prema vrhu šerpe. E tad te može spasiti samo refleks… ili mamin glas: „Pazi mlijekooo!“, ako te vrućina šporeta omamila.
A onda, nakon uspješno obavljenog zadatka, po maminim uputama, skloniš šerpu na sami kraj plate šporeta, gdje više nema opasnosti, ali gdje je još uvijek dovoljno toplo da se mlijeko lagano ukuha, a onaj prozračno bijeli, kao paučina tanki mirisni sloj kajmaka polako se „udeblja“ i poprima zlatnu boju. I dok ga gledaš, već znaš da te narednog jutra očekuje slastan doručak – ukusni i mirisni kajmak sa domaćim hljebom, nagrada za strpljenje i sve one borbe sa šporetom.
