Jučer sam, nekim poslom, trebala otići do jedne stare gospođe. Ne poznajemo se odranije, osim tog jednog telefonskog razgovora u kojem mi je dala adresu. Topao i brižan glas objašnjavao mi je kako da je nađem. Ispostavilo se da mi je ulica prilično poznata, a nije ni daleko. Ma, nije meni ništa prošetati… ali njoj…
Sa kraja svijeta, slijep od čežnje, vjetar siječe daljine do krošnji da u ludi ih zagrljaj svije, grane se poviju, zadrhte od želje, al’ za njim nikad ni jedna krenula nije. Izdisajem zadnjim, leptir u prah pretvara krila, gubi svoj dah dok leti ka cvijetu, koji nijemo prima tu žrtvu a za njim se nikada…
Zanimljivo je kako jedan mali grafički detalj na novcu može ispričati cijelu priču iz historije Balkana, tačnije bivše nam države Jugoslavije. Naidjem slučajno na fotografiju novčanice od jednog dinara iz 1944. godine i posmatrajući je tako primijetim da na reversu, na onom grbu Jugoslavije ima samo pet buktinja što se stapaju u jedan zajednički plamen….
Od svih bosanskih pisaca koji su, iz nekih neobičnih i često nepravednih razloga, bili decenijama gurnuti u stranu i gotovo nepoznati javnosti, možda mi je najžalije što se to dogodilo našem Enveru Čolakoviću. Iako je danas već nadaleko poznat po svom remek-djelu, romanu “Legenda o Ali-paši”, Čolaković je mnogo više od te jedne knjige. Uz…
Mene su oduvijek fascinirale ljudske ruke. Otuda se, valjda, one toliko duboko ucrtaju u moje sjećanje da ih ponekad mogu jasnije vidjeti negoli sam lik ljudi, čak i onih koji su mi bili bliski. Tako, na primjer, kad zatvorim oči, bez po muke, u sjećanju mogu jasno vidjeti očeve ruke koje su, iako muške, sa…
Neki kažu da je život more. A ako je tako, onda smo mi ništa drugo do školjke izbačene na obalu svakodnevice. Neke od nas spolja su blistave i sjajne, blješte bojama pa privlače poglede. Druge su neugledne i skoro neprimjetne, sakrivene u pijesku običnosti. Ali ispod svakog tog oklopa, bez razlike, krije se isto –…
Ponekad su najdragocjenije stvari upravo one koje imamo ispred nosa, a ne vidimo ih. Dok se u velikim dvoranama Harvarda decenijama proučava genijalnost jednog čovjeka s naših prostora, mi ga se tek povremeno sjetimo kroz maglu priča i zapisa pisaca poput Ćamila Sijarića. A taj čovjek bio je Avdo Međedović, jedan od najvećih epskih stvaralaca…
Sasvim neočekivan, a opet dugo čekan sručio se iz vedra Neba među rascvjetale kadife. Snažan od proljetne vedrine sit silnog čekanja u same dubine baršunastog cvijeta bi da se skrije. Tu, gdje se toplina Sunca u rosi ogleda, on traži utočište dok se pod njegovom težinom latice predaju opijene njegovom snagom i svježinom. U tom…
Stariji gospodin prijatne vanjštine pruža mi ruku. – Ido. Pogledam ga zbunjeno; nemam ideje koje bi ime imalo takvu skraćenicu. Jedino… Idriz, kao onaj amidža Idriz iz filma. Ipak provjeravam: -Skraćeno od…? – Hidajet. – Valjda Hido?! -Nekad Ido, nekad Hido. Sad sam još više zbunjena. Kaže mi da mu je neki matičar, prije sedamdeset…
Tamo, iza kamena i gora, mati je posijala mali vrt, mojim rukama. U vrelom udahu dana, u nježnim izdancima osluškuje sad otkucaje mojih damara. Sa ove strane kamena i gora, u sunčevoj slasti dana, glas moje razigrane rijeke kraj nježnih izdanaka vrije mi u duši, i preliva se u vrt sjećanja.