K'o mlijeko

Nek priča šta ko hoće, ali onaj osjećaj kad bi me kao dijete poslali na tavan da okrećem antenu za TV, onu riblju kost kako se zvala, koja je bila zakačena na stražnjem tavanskom prozoru, pa kad bi se nakon mukotrpne dernjave i navigacije ukućana: “Malo desno! Ne toliko! Sad vrati! Još malo, još malo!…

Nastavi čitanje →

Suština ili forma: Šta nas zaista ispunjava?

Kad god krene priča o suštini i formi, većina nas odmah će reći: „Ma, suština je najvažnija!“ I zaista, iza svakog lijepog pakovanja treba da stoji neka prava vrijednost, zar ne? Međutim, danas se sve češće čini da je forma ta koja dominira – izgled, stil, način na koji se nešto predstavi – dok ono…

Nastavi čitanje →

Muzeji

Kad uđem u kuće nekih ljudi, mene prosto bude strah da dišem, da moj dah slučajno ne poremeti nešto u tom savršenom redu bez ikakvih tragova života. I još se prekoravam što nisam ponijela par bijelih rukavica, kako bih osigurala tu sterilnu postavku. 😁(Naravno, u takvim kućama mogu samo sanjati o pepeljari, a kad dobijem…

Nastavi čitanje →

Šta ću..

Ponekad k'o oštrica misao jaka presiječe me k'o pitanje nespremna đaka šta ću ako me uhvate sumorna jutra nespremnu na tebe naviklu šta ću ovako nejaka ako ostanem bez tebe ako ostanem bez zraka. I misao tad u suza rijeku pretvorim al’ u grlu stvori se neka prokleta brana što ne da rijeci da poteče…

Nastavi čitanje →

Neka, sutra ću

Kako je jesen, moja terasa i donji dio dvorišta svako jutro osvanu prekriveni suhim lišćem, što džinovskim smedjim listovima vinove loze koja je na izdisaju, što sićušnim zlatnim listićima stabla šljive i jabuke što ih vjetar donese iz bašte. Taj cijeli kaledioskop boja prožet sjenama Sunca što proviruje kroz gole grane, ali i slika moje…

Nastavi čitanje →